PODIJELITI ULOGE

Vrijeme je za izvlačenje rukometnih pouka

29.01.2011 u 00:04

Bionic
Reading

Hrvatska je SP u Švedskoj okončala na petom mjestu. Borbe za medalju Goluža i igrači gledat će preko ekrana, no za utjehu su se doveli u izglednu poziciju za plasman na OI u Londonu

Ne podcjenjujući rezultat najvećeg ponosa hrvatskog kolektivnog sporta, rukometaši su, bez sumnje, napravili korak unazad. Peto mjesto balansira između realnog i neupjeha, ali teško ga je nazvati uspjehom. Od početka bajke (Portugal 2003.) samo jednom nisu igrali u polufinalu, a i na tom SP-u u Njemačkoj svladali su sve osim Francuza i to je zaista bio rijetko viđeni sportski peh.

Sada nema previše prostora za traženje alibija. Švedska i Danska su bile bolje u izravnim dvobojima, Francuzi nam, kao i ostatku svijeta, već godinama nabijaju komplekse i Hrvatska je upravo tamo gdje je i zaslužila biti. Dodamo li ukupnom dojmu i remi protiv Srba, dojam postaje još čvršći. Prava je šteta što se ozlijedio Sulić koji bi rasteretio Vorija, sjajno bi bilo i da smo imali veći fond zdravih krila, možda i kojeg rutiniranog golmana, a moglo bi se puno toga napisati i o činjenici da su Metličić, Špoljarić i ostali prekaljeni legionari već godinama gledatelji. Naglo pomlađivanje došlo je kao početak projekta 'London 2012', a to nam je natjecanje prije nekoliko dana izmicalo.

Vratari su bili najslabija karika u hrvatskom sastavu, a mnogi prstom upiru i u izbornika. U oba slučaja riječ je o detaljima koje ćemo ostaviti stručnjacima. Ono što je bilo vidljivo prostim okom jest da obrana nije bila raznovrsna kao nekada i da je Ivano Balić pucao od nervoze. Naravno, toliko problema na jednom turniru nije bilo već osam godina, što se mora ogledati na reakcijama najboljeg igrača. Žalosno je ponovno slušati kako Zoran Gobac bez pardona, usred natjecanja, verbalno udara po Baliću. Kao da su hrvatski rukomet proslavili činovnici, a ne njegov najbolji igrač svih vremena. Tako je nekada 'pljuvao' i po također velikom Patriku Ćavaru, a tinjajući razlozi su imali klupski predznak. Ta reakcija hrvatskog gazde bila je možda i najtužnija točka turbulentnog prvenstva.

Buntić je minutažu iskoristio sjajno, Zrnić je letio po krilu i dokazao da može biti prvi izbor, Balić je uglavnom sjajno dirigirao, Vori se gladijatorski borio i zabijao, Vuković pokazao dodatni napredak, a nedostajali su veliki učinci Duvnjaka, Lackovića i Valčića koji su izostali uglavnom zbog ozljeda. Posebno je nedostajao Alilović, ali pred njim je dugi niz godina u kojima će nadoknaditi ono što je u zadnja dva tjedna ostao dužan.

Izbornik Goluža je u završnom dvoboju rekao da ovoj momčadi treba svježe krvi, odnosno barem jedna prinova. Baza nam je mala i fond prilično tanak. Bez ozljeda bi to bila pjesma, ali sport piše drukčije priče i na izborniku je da napravi brze i precizne poteze kojima će Balića i društvo vratiti na pobjednička postolja.

Što se Golužine sudbine tiče, o tome treba odlučiti svlačionica. Iako Gobac 'vedri i oblači', sami igrači će biti ti koji će okrenuti palac gore ili dolje svom šefu i tako odlučiti hoće li ih u Srbiji, Londonu i nadalje voditi Goluža, Červar, Smajlagić, Zovko ili netko peti ili šesti.

Svatko ima pravo na kiks, ali ako iz priče izvuče pouke, ispravi nedostatke i vrati se na kolosijek na koji smo svi u proteklih sedam godina navikli.