Prvo o reprezentaciji.

'Nama se dogodilo i sad zapravo, ljudi žive od prošlosti, ja živim od prošlosti, svi živimo od prošlosti, ali od toga je teško živjeti i onda stavljamo na teret mlađim generacijama nešto što se dogodilo jednom. Velika je stvar što smo gotovo uvijek na velikim natjecanjima,' mišljenja je Stanić.

'Naravno, mi smo narod željan euforije i ako nema euforije odmah padamo u depresiju, znači nema sredine i mislim da je ovo svjetsko prvenstvo to dokazalo.'

'Ne znam kakva je bila atmosfera u među igračima u Brazilu jer nisam bio tamo i bilo bi to nagađanje, ali kad se rezultatski podbaci uvijek postoje nezadovoljni igrači koji smatraju da su trebali dobiti više prilike. Imali smo i mi u Francuskoj sličnu situaciju s Prosinečkim, no on se ponio gospodski,' kaže Stanić i nastavlja.

'Koji definitivno nije igrao u onoj mjeri u kojoj su mu mnogi smatrali da bi trebao igrati i on je držao jezik za zubima cijelo vrijeme. Mislim da je on bio vrlo važan kotačić generacije'98 u stvaranju velike atmosfere jer nikada nije ništa rušio ni stvarao negativno iako je imao debelog razloga da bude zastupljen i po medijima i da okreće vodu na svoj mlin,' ne zaboravlja Sarajlija tadašnjeg 'Ćirinog Pakasina'.

Danas su neka drugačija vremena. Od Vatrenih se s puno gorčine oprostio prvo Vukojević, potom i Eduardo koji je na odlasku izbornika Kovača prilično ružno počastio.

'Trenutak opraštanja ne treba iskoristiti kao trenutak prepucavanja sa izbornikom ili stožerom, jer kao što je rekao Luka Modrić to najviše šteti samoj reprezentaciji, a malo kome koristi. To je trenutak koji radiš jednom u životu i može se napraviti na puno bolji i kvalitetniji način.'

No, Stanić definitvno nije lik koji će podilaziti, aktualnoj nogometnoj vrhuški. Svjestan je bivši Vatreni stvari koje opterećuju i reprezentaciju i hrvatski nogomet općenito. Razne afere, paktovi, sumnje i sve ostalo što je iz aviona vidljivo.

'Mislim da je to zapravo i razlog zbog kojeg su ljudi postali malo hladni na nekakve nogometne događaje, pa čak i posljednje utakmice gledatelji nisu popratili na način na koji smo mi godinama očekivali. Mislim da smo mi u tom nekom klinču strahovito dugo.'

Ni u domaćem klupskom nogometu nije bolje, odraz su naravno puste tribine naših stadiona.

'Duša nogometa su navijači i gotova priča. Lako je to izračunati, pogledajte koliko je gledatelja bilo i jasno ćete dobiti sliku je li nogomet još uvijek sa dušom ili bez nje. Kad se sve zbroji, jedino gdje se nogomet igra s dušom je Rijeka i Hajduk, jer imaju navijače, bez obzira što se Hajduk bori s osnovnim stvarima. Plaće, bandaže i ostali detalji ih muče, ali oni nisu izgubili dušu i imaju veliku podršku s tribina.'

Kako onda dalje kad praktički cijeli naš nogomet ovisi o monopolu jednog čovjeka.

'Ako sam ja ta osoba koja može povući crti i reći, hoće li biti monopola ili ne, ja ću reći NE. I taj kreativni kaos će nekoga izroditi, ali pitanje je što je demokracija. To shvatite kada na primjer dođu tri budale i njihova tri glasa naspram jednog pametnog vrijede više.'

Javnost već duže vrijeme zaziva povratak legendarnog kapetana Zvone Bobana u hrvatski nogomet, no on je više puta rekao kako se ne misli vraćati dok je situacija ovakva kakva je. Što je sa Stanićem?

'Definitivno se ne isplati, jer čemu izgubiti neki mir i sklad i izginuti na fronti gdje već znaš unaprijed da su ti šanse vrlo male ili nikakve. Ljudi se drže postrani, ne komentiraju, kimaju potvrdno i to je to. Iako, ja sam dosta toga navukao na sebe jer sam jedno vrijeme šutio 7,8 godina pa sam propustio neke stvari reći i staviti do znanja i opet su to ljudi krivo interpretirali.'

A upravo je slučaj Hrvoja Maleša to i pokazao.

'To je najbolji primjer gdje i kako završavaju ljudi koji su pokušali nešto revolucionarno napraviti po pitanju hrvatskog sporta, konkretno nogometa. Gdje je danas Hrvoje Maleš? To bi pitanje trebalo progoniti svakog. Možemo govoriti, on je ovak, onakav, ali on je napravio nešto u hrvatskom nogometu.'

Sve se stoga svodi na onu Andrićevu, zaključuje Stanić.

'Dođu i ta vremena, kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. Mi živimo u tom vremenu.'