Dok nogometaši pune baterije za proljetna iskušenja, 'vlast' su u domeni sportskih medija preuzeli Ivica Kostelić i Červarovi odabranici. Tisuće se okupljaju kako bi hrvatske majstore gledale na djelu, a iz dana u dan izlaze vijesti o nezaboravnim atmosferama, spektaklima i navijačkim ludnicama.

Najobičnije gluposti. Zar smo zaboravili s kakvim su strahom u očima protivnici istrčavali na hrvatske stadione i dvorane. Navijačka ludnica može se postići isključivo provjerenim sredstvima: grlom i dlanovima. Trube, čegrtaljke, štapići za udaranje i ostali sponzorski artikli dio su zakržljalih navijačkih zajednica kojima je spontanost pojam iz stranog jezika.

Zašto moderator publike u Splitu prekida navijačke pjesme i tlači publiku svojim zamislima? Zašto u Zagrebu najavljivač misli da je navijački vođa? Tko je dijelio trubice? Tko je pobrkao lončiće? Umjetnu buku na Sljemenu bolje je uopće ne spominjati. Organizacija je u tom segmentu na dnu dna, ti potezi doveli su čitavo prvenstvo na razinu sterilnosti na koju nismo mislili da ćemo se u Hrvatskoj morati naviknuti. Ili će nam i to nametnuti kao europski trend koji moramo pratiti?

Objektivan problem dvorana u kojima je nastupala Hrvatska je to što su nove i što navijači (ljudi koji će bez prestanka pjesmom bodriti) u njima još nisu definirali svoj prostor, ali bez ovako podcjenjivačkog stava vjerojatno bi se i to reguliralo tijekom natjecanja. Da, podcjenjivačkog, jer netko je odlučio navijački 'posao' dodijeliti ljudima koji su tu po službenoj dužnosti i koji nemaju ni minimalne kvalifikacije za svoj novi položaj. Stari hrvatski pokušaj da se bude veći katolik od pape. Prava šteta, majstori na terenu zaslužuju bolje, luđe.

Pustite navijače da se brinu za atmosferu, ako se ne varam, posao najavljivača je pročitati imena natjecatelja, najaviti himne i na poluvremenu izdiktirati reklame. Igrači i stožer su pristojni, komercijalno osviješteni, ljudi koji uživaju u ovome što im se pruža. Ali nisu ni oni od jučer. Pamte Balić i Losert atmosferu iz hrvatskih dvorana, pamte žar i sjaj u očima koji je donosio golove i otpuhivao nespremne među protivnicima.

Uvjerljivo najbolju atmosferu rukometaši su imali protiv Španjolaca, kada se skoro srušila montažna tribina u Splitu. Nije to bila zasluga gospodina s mikrofonom, već organiziranih skupina po dvorani (Tornado, Torcida, Ultras) koji su davali ritam navijanju i inicirali delirij. Poplava sponzorskih zahtjeva za ulaznicama mora se negativno odraziti na atmosferu, u dvoranama su i mnogi koji već imaju bogato iskustvo na tribinama. Pustite ih u prvi plan, samo tako termin 'navijačka ludnica' može imati smisla.