Zoran Gobac je svoj dio posla odradio, alfa i omega hrvatskog rukometa kontaktirao je najbolje - Riveru, Wilbeka, Pastorea, Canayera. Svi su redom počašćeni da ih se netko iz Hrvatske sjetio kao potencijalnih izbornika, no...
Lijepo je kad te se jedna takva rukometna velesila kao što je Hrvatska sjeti. I kad te netko od čelnika Saveza kontaktira i priupita jesi li zainteresiran voditi hrvatsku reprezentaciju. I to na Europskom prvenstvu koje se igra baš u Hrvatskoj!
Da, lijepo je to, sigurno su Valero Rivera, Uli Wilbek, Juan Carlos Pastore, Patrice Canayer..., bili počašćeni interesom iz Zagreba. Ali tu svaka priča i završava. Iz jednostavnog razloga - Zoran Gobac i HRS jednostavno im ne mogu ponuditi ni približan novac za koji bi se gore navedeni treneri/izbornici uopće prihvatili ozbiljnog posla!
Budite sigurni da je Zoran Gobac svoj dio posla pošteno odradio, izvršni dopredsjednik HRS-a je kao jedan od tri člana povjerenstva za imenovanje novog izbornika hrvatske rukometne reprezentacije 'okrenuo' nekoliko važnih brojeva, sve redom najveća trenerska imena u rukometnom svijetu ovog trenutka. Svi oni jako dobro znaju tko je s druge strane 'žice', Zoran Gobac kao čelni čovjek PPD Zagreba, hrvatskog rukometa, HRS-a i rukometne reprezentacije već dugi niz godina uživa veliki ugled u rukometnom svijetu. Sigurno je i to da se Gobac raspitivao, 'sondirao' teren, možda nekima od njih čak izravno nudio mjesto izbornika. Na kraju, Rivera je ljubazno odbio ponudu, slično kao i Wilbek, a Canayer i Pastor imaju čvrste ugovore u klubovima (Montpellier i Szeged)....
Sigurna je stvar da je svaki taj kontakt bio samo 'kozmetički', da je unaprijed bio osuđen na propast. Ne zato što nitko od velikih europskih trenera ne bi želio voditi hrvatski reprezentaciju, već jednostavno jer HRS ne može ponuditi ni približnu plaću za koju većina od njih inače radi. Pa Rivera kao katarski izbornik ima ugovor od 800.000 eura! Kao hrvatski izbornik mogao bi, i to 'nategnuto' možda dobiti 80.000. Deset puna manje! Za što? Za jednu reprezentativnu akciju, u kojoj bi se morao obvezati da će Hrvatska kao domaćin osvojiti medalju. Po mogućnosti zlatnu, jer ta nam igrom slučaja nedostaje u bogatoj kolekciji.
Nema tog trenera na svijetu koji bi se upustio u takvu avanturu, no zvučna su trenerska imena bila jaki aduti u rukavu Zorana Gobca prije nego što je sjeo za stol s Linom Červarom. I to na Červarovu 'terenu', u Skoplju... I jedan i drugi su svjesni da je sve ovo svojevrsna 'igra zavođenja', oživljavanje ugaslih strasti starog ljubavnog para s kojima se sudbina poigrala. Proživjeli su najljepše i najuspješnije godine života, pa se nakratko burno rastali, ali im je suđeno da se kad-tad ponovno spoje. Taj 'tad' je došao na red.
No, prije toga treba odigrati 'igru', kad se susretu u četiri oka jedan će se pohvaliti potencijalnim ljubavnicama (sva ta velika trenerska imena), a drugi aktualnim ženama (Metalurg, makedonska reprezentacija). A jasno je da obojica žele isto, ali ne žele to javno priznati. Obojici je jasno da postoji samo jedno rješenje - Lini Červaru je jednostavno suđeno da se vrati na klupu Hrvatske, Gobac zna da ga mora 'slomiti', pa mu je dao vremena za 'razmišljanje', tj. prostora da Lino u miru riješi sve što ima za riješiti u Makedoniji i da se vrati kući.
Zoran Gobac kaže da je spreman čekati do kraja mjeseca, ali dojam je kako ćemo ime novog/starog doznati i prije. Lino Červar zna što mu je činiti, u Hrvatsku će se vratiti kao pobjednik, jedino se on može nositi s nevjerojatnim pritiskom koji će biti na leđima izbornika koji će voditi hrvatske rukometaše na EP-u 2018. i jurišati na medalju... Ujedno je i jedini koji bi hrvatskom rukometu mogao 'vratiti' Ivana Balića i Peru Metličića...
