VUKOVARSKE SPORTSKE PRIČE

Borac iz Borova: Nije se mogla potpisati, a danas nosi svjetska zlata

03.11.2016 u 08:56

  • +14

Sandra Paović - stolnotenisačica koja je pomakla granice

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HINA /Damir SENČAR

Bionic
Reading

Sandra Paović se nakon užasa na autocesti kod Pariza morala pozdraviti s mečevima protiv najboljih stolnotenisačica svijeta, no nije klonula. Podigla se iz invalidskih kolica i u najtežim uvjetima zavladala svojim novim sportskim okruženjem. Pomoglo je pola Hrvatske, nesretna priča Vukovarke široka osmijeha ujedinila je državu u pokušajima pomoći. Sve je vratila u Riju i sada okreće novu stranicu

SPORTSKI FELJTON

Uoči 25. obljetnice vukovarske kalvarije tportal.hr vam nudi feljton sa sportskim pričama iz obnovljenog grada koji sugerira to da na krajnjem istoku Hrvatske i dalje funkcionira rasadnik vrhunskih sportaša te klubova koji preživljavaju i čekaju bolje dane. Sve priče pročitajte OVDJE.

Gotovo osam godina prošlo je od nesreće koja je okončala profi karijeru Sandre Paović. No već godinu kasnije, vratila joj se želja za sport.

'Prvo je bilo važno samo jednom opet postati samostalna. A onda sam bila u Notwillu i gledala cure kako igraju u kolicima. Nisam još znala hoću li ikad ponovno hodati i htjela sam probati iz kolica. Nije mi se uopće sviđalo. Ja sam htjela biti na nogama da mogu igrati u svom stilu. Onako ne bih igrala. Onda mi se počeo vraćati osjet...', prisjeća se Sandra Paović.

'Prvo sam pomaknula guzom, pa lijevu nogu i onda je bilo strašno teško za desnu. Pa je došao i prvi korak i vratili su se uvjeti da opet zaigram. Najteže je bilo vratiti osjet u prste, dugo se još nisam mogla potpisati. I danas moram igrati s vezanim reketom, ispadao bi mi kod spinova... Ali korak po korak vratila sam se za stol. Šteta što nije bilo šest mjeseci ranije, onda bi igrala i na POI u Londonu.'

Tako je počeo ciklus Rio. Brzo je zavladala svojom kategorijom šest i do danas uzela 12 trofeja. Uvjerljivo je prva na svijetu i zlato u Brazilu došlo je kao logična posljedica.

'Da, a svaki osvojeni turnir bih završila sa 100 kuna minusa, barem za rundu nakon pobjede. Ukupan nagradni fond nama je nula kuna. Nikada nisam za osvojeni turnir dobila niti lipe. A da bi dobili ikakvu potporu od države morate biti među pet na svijetu. Taj je sustav katastrofalan i mora se hitno mijenjati, a na MOO-u je da to regulira!'

Na Igre u Rio je došla kao favorit. Pet tona tereta...

'Ne medalju, svi pa i ja zacrtali smo samo zlato. Stvorila sam si strašnu nervozu i tek u finalu opustila ruku. Ispalo je kako treba, a zanimljivo je da sam i u prvom meču nakon nesreće igrala protiv iste igračice kao u finalu. Tako se zatvorio jedan ciklus, ali i dalje igram. Samo mi više ne pada na pamet ništa si nametati. Od sada želim igrati bez pritiska, pa dokle ću moći.'

Ipak, krenula je u zatvaranje novog kruga. Daleko važnijeg. Na prvom treningu nakon nesreće upoznala je Danijela Lazova. Osam godina mlađeg dečka, današnjeg muža, koji igra u kolicima. Ima najteže oštećenje koje stolnoteniski paraolimpizam poznaje. Kategorija jedan. Nešto što je ona uz gomilu volje i truda te uz poplavu ljubavi iz cijele zemlje uspjela izbjeći.

'Primajući zlato u Riju, osjećala sam da sam vratila taj zalog koji mi je dala rijeka ljudi u svim onim akcijama za moj oporavak. Sada je vrijeme da na Igre ide i Danijel. Možda ćemo igrati i oboje, a ako ja prestanem prije Tokija želim ga voditi s klupe.'

Danijel je stradao skačući u rijeku. Nije vidio taj nesretni kamen. Odlično je igrao nogomet, a sada je napadački orijentirani stolnotenisač koji zauzima 18. mjesto na svjetskoj ljestvici svoje kategorije.

'Pet najboljih još nam bježe, ali s ostalima je već konkurentan. Počeo je dobivati ove iz TOP 10-a i napredujemo prema 12. poziciji koja vodi na Igre. Prvi korak je plasman među 16 i odlazak na SP gdje ćemo bolje vidjeti gdje smo. Vremena do Tokija je i puno i malo, ali nevjerojatan je radnik i sve je moguće', kaže mlada trenerica.

Dolazi li u rodni Vukovar? U svoje Borovo? Dođe, ali ne zbog nostalgije.

'Redovno sam doma, mama mi je u kolicima pa dođemo dolje svako malo na par dana da je izvedemo i razveselimo. Borovo je danas zona sumraka. Svi stalno pričaju i ulažu u ostale dijelove grada, kada bi barem i Borovo imalo takav status. Mislim, u Vukovar treba općenito više ulagati, ali posebno u Borovo. Žarko se sjećam kako je prije izgledalo, zato mi je i teže gledati', završava Sandra Paović, nositeljica prve zlatne vukovarske razine s olimpijske razine.