Prije 33 proljeća u Vukovaru je rođena Sandra Paović. Već uoči osnovne škole bila je predana stolnotenisačica, pa je u drugom razredu ‘šišala’ tri, četiri godine starije igrače.

‘Nikad stolnom tenisu nisam pristupala olako. Odmah ozbiljan pristup i to mi je ostalo cijeli život. Tata je, iako je bio nogometaš, obožavao stolni tenis i uskoro je vidio da možemo daleko dogurati. Ja sam prihvatila i nisam stajala. I kad je došao rat i sva sra*** uz njega ni u jednom trenutku reket i loptica nisu dolazili u pitanje.’

Ratni vihor odnio ju je u Vojvodinu, pa 97. u Čakovec. Tada je otišla na kadetsko EP i odradila ga ‘Janičinim stilom’. Uzela je sva tri zlata i kasnije im dodala još dva juniorska.

‘Od 17. godine sam bila u repki, ali seniorsko okruženje mi je bila ogromna promjena. Bilo je jako puno skeptičnih ljudi i komentara. Doma sam, imam osjećaj, uvijek bila najmanje priznata i cijenjena. Baš je bilo i godina patnje. S 23 godine sam otišla u Bundesligu i tamo u drugoj sezoni otvorila s 12 pobjeda u nizu. To se baš ne događa svake godine u toj ligi...’

2008. je igrala (i upisala pobjedu) na Igrama u Pekingu, domovini svoga sporta. Nastavila je rasti do svog preranog zenita samo četiri mjeseca kasnije. Nakon odlaska u francuski Mondeville uhvatila je korak s najboljima, no tada je došla prometna nesreća koja ju je privremeno vezala za invalidska kolica. U Danskoj je na Pro Touru tjedan dana ranije odigrala egal meč s tadašnjom svjetskom prvakinjom i nakon ispadanja okrenula se polufinalu Lige prvakinja kao 43. igračica svijeta.

‘Išle smo prema Poljskoj i imale smo realne izglede za proći u finale Lige prvaka. Ja sam postala dovoljno dobra za ulazak među 30 na svijetu, ali menadžer je, kada smo se vozili na aerodrom, na tren zaspao za volanom i stradala sam. Ne zamjeram mu. Sreća u cijelom tom užasu je bila što smo se sudarili toliko blizu elitne pariške bolnice i već tri sata kasnije operirao me top francuski kirurg. Samo zbog toga ja danas mogu hodati. Identičnu dijagnozu ima i Danijel (njezin suprug i kolega), ali on nije imao tu mogućnost i ostao je u kolicima. A imamo identične ozljede,’ zatvara Sandra prvi dio svoje sportske priče.
Srećom, tu je i druga (objavit ćemo je sutra), s puno više znoja, ludom voljom, preprekama, Danijelom, paraolimpijskim trijumfom u Riju i novim velikim planom.