OD TEŠKE NESREĆE DO OLIMPIJSKOG ZLATA

Životna priča nesalomljive Vukovarke Sandre Paović

17.09.2016 u 14:00

  • +14

Sandra Paović - stolnotenisačica koja je pomakla granice

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HINA /Damir SENČAR

Bionic
Reading

Paraolimpijske Igre, koje su od 7. do 18 rujna bile na rasporedu u Rio de Janeiru, prepune su inspirativnih priča koje ostavljaju bez daha i obrane od suza. Puna ih je i hrvatska selekcija, a najdalje je odjeknula ona jedne od nacionalnih miljenica – stolnotenisačice Sandre Paović

Medalje u Riju, koje su posebno dizajnirane za ovu prigodu, u svojoj unutrašnjosti imaju materijal koji stvara simpatično šuštanje. Zlatne medalje šušte najviše. Primijetila je to Sandra Paović dok je široka osmijeha držala svoje zlato pred suprugom Danijelom i masom čestitara.

Ona je ovdje u Riju tehnički kategorija za sebe, ali najteže je hendikepirana igračica (klasa C6) koja igra u stojećem stavu i svjesno trpi velike bolove. Zna da će se nakon svakog napora javiti noge i leđa, da će opet provesti sate s fizioterapeutom i ugroziti svoj mir i zdravlje. Kroz turnir u Riju – gdje je bila najveći favorit za zlato, pratila ju je i velika nervoza, no ona je nestala do finala. Tada je konačno otpustila i glavu i ruku te projurila do zlata kraj nemoćne Njemice Grebe.

Prosječan Hrvat zna da je Sandra nastupala (i pobijedila Australku Fang) i na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu te nakon teške prometne nesreće 2009. u Francuskoj ostala invalid.

'Liječnici ne žele izlaziti s prognozama oporavka, ali ja sam veliki borac po prirodi. Iskreno, čvrsto vjerujem kako ću ponovno hodati i na koncu se vratiti stolnom tenisu', kazala je Sandra svega pet tjedana nakon prometne nesreće.

Prosječan Hrvat sjeća se i da je cijela nacija tada sakupljala za pomoć najšarmantnijem osmijehu države i da je danas 33-godišnja Vukovarka taj pažljivi poklon iskoristila na najbolji način. Sada je došlo vrijeme da počne misliti na sebe…

'Teško je nekome objasniti kakva je muka igrati u stojećem stavu. Sve boli, pa igraš kroz adrenalin i bol, ali ne možeš pobjeći... Bol dođe kasnije, još jača i neugodnija. I tako stalno. Ne bi bilo pametno nastavljati u jakom ritmu, vrijeme je da počnem slušati liječničke naputke i dozvolim svom tijelu zasluženi odmor', rekla je sa zlatom oko vrata Sandra

Djetinjstvo u rodnom Vukovaru prestalo je dolaskom srpskih tenkova i osmogodišnja Sandra odnesena je na neki novi kolosijek. Ništa nije išlo lako, ali rasla je kao igračica i prilazila svom igračkom zenitu kada je sportsku bajku grubo prekinula prometna nesreća. Tri puta su je liječnici u intenzivnoj njezi vraćali iz mrtvih, srce neslomljive Sandre izdržalo je i taj ružan, ružan dan.

Liječnici su rekli da više nikada neće moći hodati, ali sada su je gledali na paraolimpijskom postolju sa zlatom oko vrata. Ne u kolicima, uspravnu i opet nasmijanu, s emocijama u očima koje su prolazile teškom vijugavom stazom, sa suzom koja se nije zaustavila. S ponosom jer je koju sekundu prije sama sebi rekla: 'Sale, ovo nisi zeznula.'
Za roditelje Mišu i Mariju koji su u svakom trenutku stajali uz nju, narod koji joj je pružio ruku kada joj je trebalo i samu sebe, da si još jednom dokaže da nema odluke jače od njene.

Iz prvog reda gledala ju je bolja polovica. Daniel Lazov, ljubav koju je pronašla istog jutra kada se – nakon duge rehabilitacije – odlučila vratiti zelenom stolu. Pune tri godine nije mogla igrati, a kada je došao poziv Mirele Šikoronje, u dvorani je na prvi pogled prepoznala svog Njega. Daniel, koji je rodom iz Kumrovca, bio je prije svoje katarze perspektivan nogometaš, no skok u rijeku Sutlu odnio je pokretnost i Daniel je ostao u kolicima.

Probudio je uspavanu lavicu u slavonskoj šampionki i pronašao mir u njenu vrućem temperamentu. Poput njene nenadmašne imenjakinje Sandre Perković, dvostruke zlatne olimpijke, spojili su osobni sportski put te je sada Sandra Paović na novoj prekretnici. Daniel je uz Sandru postao dovoljno dobar stolnotenisač da bi uz dodatni rad mogao konkurirati za nastup na idućim paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020., a u ta jedra od sada će puhati i golema Sandrina energija.

Kako je rekla, igrat će još sebi za gušt, ali sada se posvećuje trenerskoj ulozi. Suprug joj je, kaže Sandra, iznimno kompetitivan i tu su čini se - isti. Točno zna što mu treba i kako se postižu veliki sportski ciljevi. Naučili su preskakati životne stepenice. Navikli su da im ništa ne dolazi lako... I sada sa šuštavom nagradom zajedno kreću u novu životnu etapu. Misija Tokio 2020. i ugodan zajednički život.

'Nakon ovog zlata u koje je Daniel ugradio svoju bezrezervnu podršku vrijeme je da uzvratim uslugu i da pokušamo ostvariti i njegov san', kazala je Sandra, djevojka koja je pomakla granice. Koja je pokazala da je nemoguće - moguće.