Dok se u odbrojavanju bude bližila nula i 2008. bude odlazila u povijest, vladat će želje. Za osobni prosperitet, ljubav, zdravlje. Da bunt grčkih studenata urodi plodom i da vojnici jednom prestanu ubijati civile. Nekoliko želja možemo uputiti i sportu
Prvenstveno hrvatskom, naravno. Kronološki, da skijaši i skijašice na Sljemenu uvesele narod dok se odabrana kasta u ciljnoj ravnini bude hranila na račun siromašnijih, a da uspješni budu i hrvatski rukometaši u dvoranama koje su postocima napunile džepove građevinskih i političkih moćnika.
Da borba u HNL-u bude otvorena do posljednjeg kola i da, shodno tome, prosjek gledatelja možda i poraste na blizu pet tisuća. Obzirom da se volimo nazivati najvjernijim navijačima na svijetu, to bi bio pristojan minimum. Da što veći broj klubova krene stopama privatizacije, jer to je jedini način da čelnici budu dužni objavljivati klupska ulaganja i poslove.
Posebne želje mogu biti odaslane onima koji nemaju zaštitu moćnih menadžera, njima niti jedne godine nije lako. Prije svega mislimo na hrvatske šahovske prvake svijeta, Ivana Šarića i Valentinu Golubenko, ali i na ostale koji daju sve od sebe, bez obzira na rezultate.
Svjetskom sportu možemo samo zaželjeti sreću, jer spasa mu nema. Profitabilne discipline i njihova komercijalizacija guše ideju rekreacije i veselja. Ostali, koji ne oplođuju uloženo, osuđeni su na debelo medijsko zaleđe i borbu za preživljavanje. Kada bi oni nekoga počeli zanimati, proces uništavanja iskonskih postulata sporta mogao bi se usporiti, u perspektivi možda i zaustaviti.
Sve najbolje u 2009. godini.
