Ostali sportovi NAGRADE, NAGRADE

Trebaju li se sada ljutiti Bobev ili Kržimski?

Joško Vlašić je ove godine konačno dobio nagradu za najboljeg trenera koju tradicionalno dodjeljuje HOO. Je li time ispravljena 'povijesna nepravda' iz 2007. ili je sad napravljena još jedna?

Bliži se kraj godine, sređuju se dojmovi, podvlače crte, vrte uspomene i biraju najbolji. I to sve u periodu kada smo s emocijama 'najtanji', kada se u dva tjedna pokušava brojnim humanitarnim akcijama nadoknaditi sve propušteno u proteklih 50 tjedana i kada svi naglašavaju razumijevanje, ljubav i nadu.

Baš u jednom takvom tjednu napustio nas je Dražan Jerković, nogometni velemajstor kojeg su njegovi prijatelji i poštovatelji opisivali kao nepopustljivog, principijelnog i dostojanstvenog. Za mnoge je bio jedan od najvećih hrvatskih nogometaša, ali i čovjek koji se u Maksimiru nije osjećao dobrodošlo. I možda je baš zato, umjesto da otputuje u Argentinu gdje je ionako bio nepotreban s obzirom na to da je posao oko Calella dogovarao njegov brat Zoran, Zdravko Mamić mogao ostati i oprostiti se od Dinamove legende. Zdravku tih 2.000 eura, koliko je platio aviokartu, ionako ne predstavlja trošak, a sigurno bi lijepo bilo da je, uz Hajdukovca Štimca, i on došao osobno pozdraviti od Jerkovića.

Prošle godine u ovo se vrijeme vodila velika polemika oko izbora za najboljeg trenera godine. Dok su je ljudi iz Hrvatskog olimpijskog odbora dodijelili (opravdano) Ratku Rudiću, koji je te godine sa 13 igrača i različitih karaktera pobjeđivao ljute protivnike u bazenu, osiguravši hrvatskom vaterpolu povratak u svjetski vrh i svjetsko zlato, na zadnje se noge digao Joško Vlašić, otac i trener naše najbolje atletičarke, koja je iste godine također postala svjetska prvakinja. Imao je Vlašić velikog saveznika u Antunu Vrdoljaku, počasnom predsjedniku HOO-a, koji u Rudiću vidi samo izdajnika. Ipak, sportaši su imali veći utjecaj od filmaša i naslov su dodijelili - Rudiću.

A da se ne ponovi 'nepravda', Vrdoljak se pobrinuo još uoči Blankina skoka (kasnije se pokazalo srebrnog) u Pekingu, kada je naslov najboljeg među trenerima obećao - tati Jošku. Ovaj naslov Blankinom treneru, tj. tati Jošku, jer stručni dio ionako odrađuje Bojan Marinović, nitko ne želi osporiti, ali u sezoni kada je Blanka u potpunosti dominirala i konkurenciju radila smiješnom ostaje pitanje zašto na dva finalna natjecanja (u Pekingu i na finalu Zlatne lige u Bruxellesu) nije ostvarila ono što je tata najavljivao - osvajanje zlata.

Hoće li se sada naljutiti Dmitar Bobev, trener plivačke reprezentacije i Sanje Jovanović, svjetske i europske prvakinje, ali i svjetske rekorderke, ili možda Igor Kržimski, čovjek koji je do jednako sjajne olimpijske medalje odveo gimnastičara Filipa Udea, čiji su uvjeti za treniranje bili neusporedivo skromniji nego što su bili Blankini na početku karijere? Ili Hong Seung Ki, trener Sandre Šarić i Martine Zubčić, dviju brončanih taekwondašica iz Pekinga? Naravno da neće, jer u njihovim je glavama ipak važniji uspjeh sportaša koje treniraju nego lobiranje za vlastita priznanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku