Najtrofejniji seniori na državnom biciklističkom prvenstvu na pisti bili su sestra i brat Mia i Bruno Radotić. Mia je članica varaždinskog biciklističkog društva Sloga.

'Biciklizmom sam se počela baviti prije četiri godine', kaže Mia, apsolventica na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu.

Trenira tri do pet sati na dan. Prije biciklizma bavila se košarkom.

'Kao košarkašica, sudjelovala sam u kvalifikacijama za prvu ligu. To je bio moj maksimum u tom sportu', priznaje Mia Radotić.

Košarku je zamijenila biciklizmom. Bio je to pravi izbor. Mia iz sezone u sezonu osvaja naslove na brojnim natjecanjima.

'Trener mi je brat Bruno', nasmije se.

Odakle Bruni trenersko znanje?

'Prvi trener bio mi je otac Zvonimir. Poslije sam mijenjao učitelje i od svakoga ponešt naučio. Prihvatio sam se i knjiga, prostudirao stručnu literaturu tako da sam danas i sam svoj trener', ističe Bruno Radotić, član profesionalnog kluba Meridiana iz Pazina.

'Godišnje biciklist na dva kotača prijeđe i po 300.000 kilometara. Tim silnim kilometrima valja još pribrojiti vježbe u teretani, pa trčanja i kros-treninge', podvlači Bruno.

Pri završetku je studija drvne tehnologije na Šumarskom fakultetu.

'U biciklizmu su male stipendije, nema velikih sponzora kao u nogometu, primjerice', pripominje skorašnji inženjer.

No s biciklizmom se kani još dugo baviti. Kaže da danas čak i 40-godišnjaci postižu pobjede na međunarodnim utrkama čak i nad pobjednicima najvećih profesionalnih biciklističkih utrka na svijetu.

Što mora imati biciklist? Što ga krasi?

'Ključna je ljubav prema sportu', objašnjava Bruno, 'ustrajnost i upornost. Biciklist, inače, mora imati dobar kardiovaskularni sustav i velika pluća te mišićnu masu, to jest: čim manje masti u tijelu.'

Bruno je, inače, državni rekorder na 4.000 m pojedinačno. Rekord je postigao na velodromu u Kranjčevićevoj ulici 3. srpnja 2010. godine.

Jabuka, kažu, ne pada daleko od stabla. Barem je tako kod Radotića. Biciklisti su bili djed Juraj i tata Zvonimir, a Zvonimirovim putom krenula su i njegova djeca Mia i Bruno.

'I stric Stjepan i brat Boris bili su biciklisti', dodaje tata Zvonimir.

Jedino se majka Mije i Brune Đurđica nije bavila biciklizmom. Netko se u obitelji morao skrbiti i o svakodnevnim životnim potrebama, kažu Radotići, danas stanovnici Čakovca, s pravim međimurskim štihom.