OTPISANI REPREZENTATIVCI

Evo zašto je 'slučaj Lovren' najbolji pokazatelj današnje kaotičnosti

13.04.2016 u 14:43

Bionic
Reading

Analitičar community portala Tribina.hr do detalja je razradio temu pod naslovom 'Izbornik ili igrač - tko je kriv što Lovren više nije član reprezentacije?'. Podsjetimo kako hrvatski izbornik Ante Čačić nije htio iznijeti detalje svojeg razgovora s Dejanom Lovrenom, ali je naglasio kako je reprezentacija iznad pojedinca. Ako čitamo između redaka poruka je više nego jasna iako bi posljedice mogle biti dalekosežne…

Tribina.hr

Na portalu Tribina.hr - interaktivnom web communityju – sudjelujte u raspravi. Više informacija OVDJE.


Zvonimir Boban, Robert Jarni, Robert Prosinečki, Niko Kovač. Igor Bišćan, Eduardo, Ognjen Vukojević, Nikica Jelavić, Ivica Olić, Dejan Lovren.

Dvije rečenice, devet igrača. Poker bivših hrvatskih reprezentativaca iz prve rečenice predstavlja nasumično odabran niz igrača koji su se oprostili od reprezentacije onako kako bi to trebalo i biti - sasvim prirodno i nečujno, uz poneku oproštajnu utakmicu i sjetni novinarski članak. Sekstet koji je uslijedio predstavlja igrače čije posljednje zbogom reprezentaciji ne predstavlja baš 'umiranje u ljepoti' iliti najblaže rečeno, konsenzus.

I dok je Ćiro u dobra stara vremena potjerao Mornara i Cvitanovića, a Bišćan preko ograde odlepršao iz reprezentacije za vrijeme Otta Barića, egzodusi preostalih članova ove grupe dogodili su se u posljednja dva izbornička mandata. Ono što posebno upada u vidokrug jest činjenica da su to igrači koji za vrijeme reprezentativnog staža svojedobno davali veliki obol momčadi, čime bismo njihove odlaske paušalno mogli svesti pod zajednički nazivnik - ego.

I dok je za Bilićevog vremena bilo nekoliko ekscesa, od trojice veličanstvenih iz Fontane 2006., Ivice Križanca i Danijela Pranjića, nitko se nije narugao reprezentaciji kao u vremena koja će uslijediti. Eduardo i Vukojević kumovski su se oprostili nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu, pri čemu se Vukojević u oproštajnom pismu teatralno zahvalio dvojici bivših izbornika, Biliću i Štimcu, a izostavio Niku Kovača za čijeg se vremena oprostio, izjavivši pritom da je Kovač trebao Eduarda uvesti u igru protiv Brazila, makar zato što su u na tribinama rodbina i prijatelji. Dudu je s druge strane javno žalio za minutama u Brazilu iako iste nije imao niti u klubu.

Jelavić je, poput Bišćana, napustio reprezentaciju za vrijeme mini ciklusa kada smo igrali protiv Bugarske. Razlika je što on nije preskakao ogradu, nego je nakon utakmice izborniku priopćio da više nije dio kockaste priče, revoltiran odnosom i metodama izbornika.

Najsvježiji primjeri oproštaja ili odbacivanja iz reprezentacije prešli su granice nogometnog travnjaka, ali ne predaleko. Tek do prostora predviđenog za zagrijavanje. Dok je Olić živce i dostojanstvo gubio u Rostovu, Lovrenu se to dogodilo u Budimpešti. Njih su dvojica bili povrijeđeni što za vrijeme prijateljske utakmice unatoč zagrijavanju nisu ušli u igru. Bio bi ovo zanimljiv materijal za skeč Monty Pythona, da nažalost nije istinita hrvatska nogometna svakodnevica.

Kao što je prethodno navedeno, čini se kako je ego navedenih igrača bio presudan za njihov status u reprezentaciji. No, je li to baš tako? Zašto mislite da jedan Šuker, Štimac, Boban, Šimunić, Niko Kovač ili Alen Bokšić nisu imali dovoljno velik ego, ali ga zato glavni glumci iz ovog teksta imaju. Pa Šuker i Bokšić su se izmjenjivali na klupi na svjetskom prvenstvu 2002. godine, dok je upravo tada Hrvatska upoznala "Olu Lolu Slavonsku", kako mu je tepao komentator. Danas je stanje u nogometu drukčije nego li je to bilo prije.

Slučaj Lovren

Posljednjih nekoliko godina priče o reprezentaciji proširile su se daleko izvan terena, pa su sudionici prošireni na cijelu lepezu birokratskih, političkih i pravosudnih likova, koji su zajedno s upitno legitimnim i kvalificiranim izbornicima stvorili nezdravu atmosferu unutar i oko hrvatske nogometne reprezentacije. Upravo zato "slučaj Lovren" postaje najbolji pokazatelj današnje kaotičnosti.

Ulaziti u javni konflikt nepuna tri mjeseca prije velikog natjecanja ostavlja loše posljedice na tri pravca. U prvom redu za Lovrena, koji je sramotno reagirao postavljanjem ultimatuma za prvih jedanaest. Takva reakcija ne bi bila opravdanje ni da se radi o Beckenbaueru ili Nesti, a kamoli o igraču koji je do prije nekoliko mjeseci bio žrtva tviteraša na Otoku i šire zbog svojih katastrofalnih igara. Lovren je svojim javnim iznošenjem pokazao da ne mari previše za sada već pokojni kult reprezentacije, ali niti za izbornika.

Nadalje, loše posljedice ostavlja i za izbornika Čačića koji je svojom, najblaže rečeno, upitnom pedagogijom unio dodatni nered među momčad koja se niti prije njega nije mogla pohvaliti skladom i zajedništvom. Iako su Čačićeve reference za izbornika siromašne, njegov način građenja autoriteta bogat je primjerima iz prošlosti, pa se tako izbornik u klubovima između ostalih svadio s Bišćanom, Lekom i Vidom. Porazna činjenica da je izbornik prijateljsku utakmicu protiv Mađarske završio sa samo jednom zamjenom kada je u igru ušao Srna, a na klupi ostali Halilović i Lovren koji su bili i jedine zamjene, tema je za neku drugu analizu. Izbornik ničim ne pokazuje da zna i može rukovoditi zvijezdama iz Reala, Barcelone, Juventusa i drugih klubova.

Naposljetku, loše posljedice utkane su u cijelu reprezentaciju. Posljednjih mjeseci Lovren i Olić su svojim istupima sasvim opravdano dali naslutiti da su odnosi unutar iste anarhični i potpuno suprotni od onoga čemu bi se hrvatski navijač mogao nadati uoči europskog prvenstva. Zaključno terminologijom RTV servisera - dok se druge nacije pripremaju svoje momčadi na Euru gledati u 4k rezoluciji, u Hrvatskoj je slika i dalje crno-bijela.