UZ BILIĆEV MANDAT

Kad se rokeru u posao upletu cajke

15.10.2009 u 10:18

Bionic
Reading

Od srijede navečer i svršetka ogleda s Kazahstanom, hrvatska nogometna reprezentacija formalno nema izbornika. Naime, s tom je utakmicom istekao Bilićev ugovor, a do ponedjeljka bi se trebala razriješiti i dvojba - ostaje li Bilić na klupi ili dolazi netko novi. No, nakon tri dana razapinjanja u nekim novinama, glas javnosti sve je jasniji - Bilić treba ostati

Slaven Bilić u noći sa srijede na četvrtak, oko četiri ujutro, sletio je u Zagreb i zatražio time-out do petka, kada bi trebao sjesti pred novinare i prenijeti svoja razmišljanja o proteklim kvalifikacijama, posljednjim satima rovinjskih priprema, ali i troipolgodišnjem periodu u kojem je pobjeđivao svjetske prvake Italiju, Njemačku, Englesku, ali i dobivao lekcije od Capella te nesretno gubio od Terimove momčadi u sudačkoj nadoknadi.

Vjerojatno će i ta presica biti puna emocija jer Biliću se u tom periodu, od preuzimanja A selekcije sredinom 2006. godine, kada se znalo da je nužna rekonstrukcija momčadi, ali i glad za uspjehom u kvalifikacijama protiv jakih Engleza, Rusa, manje atraktivnih, ali i jednako opasnih Makedonaca i Izraelaca, pa sve do posljednje pobjede u Kzahstanu, dogodilo mnogo toga lijepoga. Ali i ružnoga, nesretnoga - poput gola Sentürka u drugoj minuti sudačke nadoknade. Ili nesportskog strarta Taylora na Eduardu, odnosno Bowyera na Modriću.

Bilić je do A selekcije stigao kaleći se s mladom reprezentacijom, u kojoj je imao prigode uvjeriti se u vrijednosti Modrića, Ćorluke i Eduarda. Iako se nakon smjene Cice Kranjčara u vrhu HNS-a navijalo za izbornika stranca, izbor je ipak, i na svu sreću, pao na Bilića koji je već u prvoj službenoj utakmici, doduše protiv oslabljene momčadi svjetskih prvaka Talijana, prezentirao momčad za duže razdoblje. U svojim je kombinacijama prekrižio Tomasa, Didulicu, Bošnjaka, doveo mlade snage i počeo na njima graditi velike rezultate.

Međutim, kad je trebalo mirno krenuti prema Hiddinkovoj Rusiji, trojac Balaban-Olić-Srna pobjegao je u noćni provod, na cajke u jedan zagrebački klub. Rokeru Biliću ta je izdaja pala teže nego bilo što, ali jednostavno je morao prelomiti, te je trojac ostao u Zagrebu. Možda i zbog njihova nedostatka, Hrvatska se iz Moskve vratila 'samo' s remijem, ali pokazala je da u njoj ima potencijala. Ubrzo je Bilić pobijedio Izrael na njegovom terenu i potvrdio da njegove visoke ambicije imaju osnova. Naravno, s dvije pobjede nad Englezima, prvo u Zagrebu 2:0, a potom i 3:2 na Wembleyju, u nama potpuno rezultatski nevažnoj utakmici, Bilić je postao heroj nacije, ali i Rusa, kojima je osigurao plasman na EP u Austriji i Švicarskoj.

U takvom raspoloženju, koje je pokvarila teška Eduardova ozljeda, Bilić je poveo reprezentaciju na europsku smotru, s ciljem da se barem probije do drugog kruga. Ambicije su bile, naravno, mnogo veće, ali realnost je bila jedina vodilja ovog stručnog stožera. Zato se u trećoj utakmici u skupini, protiv Poljske, kalkuliralo s najboljim sastavom i to je bio potez kojim je Bilić okrenuo leđa fair-playu i izazvao sreću. Kao i Blažević na EP-u u Engleskoj 1996. godine.

Uslijedio je nesretni poraz od Turske i šok od kojeg se Hrvatska nije uspjela oporaviti do rujna. Spletom okolnosti i voljom ždrijeba, odmah na startu novih kvalifikacija u Maksimir je stigla Engleska. Ovog puta na čelu s velikim talijanskim stručnjakom Fabijom Capellom, ali i osvetnički raspoloženom momčadi, što je donijelo prvi veliki poraz Biliću.

Vremena za kakvu grupnu seansu nije bilo, ali Hrvatska se uspjela koliko-toliko oporaviti i prema Harkivu je otputovala s namjerom da si osigura barem borbu za drugo mjesto. Bila je bolja, ali ni vratnice ni sreća nisu htjele da se Bilić kući vrati s tri boda i suparnikom manje.

Nakon toga, sve je više-manje išlo po ustaljenom ritmu, do ovogodišnjeg kolovoškog ogleda u Minsku. Tamo je Hrvatska, po prvi put od veljače 2008, zaigrala kompletna i u najjačem sastavu, a to se odmah i osjetilo na igri. Bjelorusija je poražena, a s lica stručnog stožera nije silazio smiješak. Međutim, sve što je lijepo, često kratko traje. Za nove brige pobrinuo se Lee Bowyer slomivši Modrića. Koliko je Luka značio za ovu momčad, vidjelo se već u Londonu, gdje je Bilić napravio i prvu veću grešku stavivši Pokrivača na mjesto lijevog stopera. Bilić je reagirao brzo, a Englezi još brže, pa se rezultatski minus nije mogao nadoknaditi. Kvalifikacije su stigle do neizvjesne završnice, u kojoj Hrvatska više nije odlučivala sam o sebi. Tu joj je sreća, uz sudački previd, još jednom okrenula leđa jer Engleska u Dnjepropetrovsku nije uspjela zaustaviti Ukrajinu.

Vrhunac peha stigao je noć uoči tog dvoboja u Ukrajini, kada su si igrači, uz živu glazbu, ali i pokoju čašu vina viška, dali oduška. Neki su pretjerali s alkoholom, neki s emocijama, a u svemu tome opet je sudac trebao biti Slaven Bilić. Na njegovu žalost, cijeli su igrokaz vidjeli i snimili fotoreporteri i, umjesto da u miru kvalifikacije privede kraju, morao je trpjeti razne napade i na sebe i na svoje igrače. Nije ih zaslužio jer je, premda je na izbor imao samo pedesetak igrača, Hrvatsku četiri godine držao među deset reprezentacija svijeta.