Rasvjeta, WC-i koji su improvizirani, ispadanje žbuke, derutno stanje i vonj urina samo su neke od 'ljepota i specifičnosti' maksimirskog stadiona. I dok se svi kunu u hrvatski nogomet (što klupski, što reprezentativni), stadion na kojem igra hrvatski prvak te reprezentacija izgleda sablasno. Možemo samo zamisliti kako se osjećaju svjetske nogometne zvijezde koje zaigraju na Maksimiru. Treba li ih kriviti što imaju lošu sliku o tome gdje su došli?

Uefa je opasno zaprijetila Dinamu zbog stanja u kojem se nalazi stadion, modri čelnici su dobili po prstima. No problem je što je to gradski stadion pa u Dinamu ne žele ulagati dok se ne riješi pitanje vlasništva. Zato stadion svakim danom sve više trune i postaje 'gnjilo' tkivo na koži grada koje treba hitno odstraniti. No, to nitko ne čini.

Vjerojatno će sve dok Uefa ne lupi šakom u stol i kaže dosta, te zabrani nastupe u Maksimiru, ruglo izgledati ovako kako sada izgleda. I onda se pitamo kako to da nemamo kvalitetniju ligu? Kako, kada hrvatski prvak igra na najružnijem stadionu na svijetu. Možemo li očekivati da će klub koji se bori za ostanak u Prvoj hrvatskoj ligi razmišljati o poboljšanju svog stadiona i njegove infrastrukture? Neće. Naravno da neće. I zato, između ostalog, imamo ligu kakvu imamo. Ligu u kojoj nijedan kvalitetniji stranac ne želi igrati kada vidi uvjete.

Pa ovoga je ljeta Argentinac Cufre odbio igrati za Dinamo kada je vidio stadion na kojem hrvatski prvak igra. Čovjek je pobjegao glavom bez obzira jer si je mislio – pa kako onda izgledaju drugi stadioni slabijih klubova. Ima li koga tko mu to zamjera?

Zato je renovacija i popravak, ili u krajnjem slučaju rušenje i građenje 'novog Maksimira', jedan od temelja za dizanje HNL-a, jer koliko god se mi hvalili da imamo jaku reprezentaciju, klupski nogomet i nacionalna liga su nam u europskom predsoblju. Naravno, nisu za to krivi loši stadioni, ali i oni su dio nogometnog spektakla, a odnekud se mora početi.