Za Hajduk su posljednje godine bile nalik životarenju stranačke oporbe u autoritarnoj državi, gdje nema stvarne šanse ni doći na vlast ni imati utjecaja na važne odluke, ali svejedno želi i mora biti glasna da, ako ništa drugo, pokaže svojim pristašama da je još tu i da predstavlja neku alternativu vladajućima – kakva god ona bila.

Donedavno se pokušavalo ambicioznim zamislima. Neki su naivno polagali nade u to da će preoblikovanje riješiti Hajdukove probleme; drugi, još naivnije, mislili da će se skupim pojačanjima i trošenjem puno iznad onoga što su u tom trenutku bile realne mogućnosti moći natjecati za vrh. Velik dio Hajdukovih današnjih nedaća proizlazi iz kompleksa koje mu je svojom rezultatskom uspješnošću nabio Dinamo i neuspjelih pokušaja da se po svaku cijenu nađe prečica za izlazak iz njegove sjene.

A onda su dugovi došli na naplatu i Hajduk se počeo utapati u njima. Iz brodoloma koji je uslijedio – iz kaosa, pomutnje i borbe za goli život – isplivao je Naš Hajduk i zajedno s Torcidom prihvatio uže kojim pridržava napola potonulu, ruzinavu olupinu nekoć velikog europskog kluba da sasvim ne sklizne na dno.

Navijači i njihove inicijative bili su sve ove godine jedina uistinu konstruktivna snaga u klubu, možda i u gradu Splitu. Oni su još jedini preostali element koji Hajduk čini velikim, uz slavnu, ali zapostavljenu povijest koja mnogima još služi kao neugodan podsjetnik da su im didovi bili partizani – jer da je bilo drugačije, danas ne bi bilo ni Hajduka, barem ne ovakvog kakvog poznajemo.

Ključni dio uloge navijača-aktivista bilo je što su prepoznali i javno prozvali one koji su daleko najviše krivi za Hajdukove probleme: nekompetentne i korumpirane lidere koji su kormilarili klubom i doveli ga na rub propasti. Izboren je Kodeks koji precizira kriterije koji budući pretendenti na te pozicije moraju zadovoljiti, demokratski je izabrano novo vodstvo. Možete biti cinični koliko god hoćete, ali sve to zapravo je rijedak pozitivni presedan, nešto novo i svježe u mutnim, zagađenim vodama hrvatskog nogometa – kao i u društvu općenito.

No to je i kompletni klub stavilo u disidentsku poziciju naspram vladajućeg sustava vrijednosti, budući da se Hajduk počeo ustrojavati na alternativni način i odbio igrati po nametnutim izopačenim pravilima. To je dodatno zaoštrilo odnose s glavnim rivalom, gdje se vlada diktatorski, čvrstom rukom i s pipcima proširenim u Hrvatski nogometni savez, Udrugu prvoligaša i tko zna gdje sve još. Iako je legalno udruga građana, Dinamo je već godinama vođen kao privatni obiteljski biznis; jasno je da jačanje hajdučkog 'narodnog pokreta' u sebi nosi virus demokracije koji predstavlja prijetnju i za poslovne interese u Maksimiru, premda je tamošnja vladajuća garnitura možda ne doživljava pretjerano ozbiljno.

Međutim, da se vratimo na analogiju s početka teksta, komunikacija između nogometnog Splita i Zagreba sve češće neobično podsjeća na političke odnose u autoritarnoj državi. Udruga Naš Hajduk preuzela je ulogu građanske opozicije: ona upozorava na gušenje sloboda i korupciju, šalje memorandume i tužbe kojima Dinamo proziva za povredu prava i povlašteni položaj, prijeti da će borbu za istinu i jednakost pred zakonom nastaviti sve do Bruxellesa... S druge strane, Dinamov predsjednik Mirko Barišić im rutinski, u stilu starog partijskog aparatčika preko medija poručuje: 'Oni ne znaju za što se bore, to je jedna pomodarska ljevičarska floskula...'

Ali može li građanska opozcija preuzeti vlast? Udruga Naš Hajduk može djelovati kao neka vrsta nadzora, korektiva, pa i logistike u vlastitom klubu, kao i vršiti pritisak na rivala, čekajući da tamošnja strahovlada implodira pod teretom vlastite arogancije, grešaka u koracima i sudskih procesa, no ne može od Hajduka napraviti sportski i poslovni uspjeh. Da bi se to dogodilo, potrebna je zaista stručna potpora i, prije svega, novac.

Kad se u takvoj pozadini pojavila prva i dosad jedina ponuda za prodaju kluba, jedva potisnuti kompleksi trenutačno su izbili na površinu. Jedni bi ga prodali odmah i ne pitajući puno, samo kako bi ponovo mogli konkurirati Dinamu koji se godinama Hajduku smije u lice svojim šetnjama kroz prvenstvo, paradiranjem u europskoj eliti i multimilijunskim zaradama od transfera. Drugi su a priori protiv, ne želeći ukaljati status pravičnih 'ratnika podzemlja' koji bi radije gledali 'svoj' Hajduk u borbi za opstanak nego uspješni, ali 'plastični' kojim upravljaju furešti i njihovih šoldi.

I jedan i drugi stav u korijenu imaju iste komplekse, samo što se različito reflektiraju. Prvi je naivan i ništa nije naučio od primjera iz prošlosti, koji pokazuju da ništa ne ide preko noći i da žurba, bez razrađene strategije, može samo gurnuti u još veće probleme; drugi je uskogrudan, provincijski i ne uzima u obzir osnovnu činjenicu – da je aktualno stanje samo posljedica toga što preblikovanje nije do kraja uspjelo. Jedini razlog zašto je Naš Hajduk mogao preuzeti ključnu ulogu u klubu je taj što većinski vlasnik Grad Split (56 posto dionica) dokazano nema mogućnosti, sredstava ni sposobnosti da upravlja svojim vlasništvom i ulaže u njega. A nema to ni bilo koji od pojedinačnih dioničara.

Hajduk se polako stabilizira, ali još uvijek grca u dugovima, dramatično kasni s plaćama i ne može investirati ni u jedan segment kluba kojemu je investicija nužno potrebna. Nije izvjesno da će to moći u doglednoj budućnosti: čak i ako trenutnim kursom štednje i rezanja troškova uspije vratiti dugove, iluzija je da će samo vlastitim snagama uspjeti preobraziti klub i podignuti ga na novu razinu u financijskom i natjecateljskom smislu. Hajduk to naprosto neće moći ukoliko ne dobije svježu i značajnu injekciju kapitala – a ništa takvo nije se dogodilo još od završetka procesa preoblikovanja koje je, kao što znamo, dobrim dijelom isforsirala politika. Prodavati ili ne prodavati? Ovo pitanje doima se kao lažna dvojba.

Možda bi se po onome što donose mediji dalo naslutiti drugačije, ali treba vjerovati da najveći broj istinskih Hajdukovih navijača ipak nije ni na jedan od dva spomenuta načina zaslijepljen kompleksima i da može doći do zaključka kako ni jedna ni druga krajnost nije u najboljem interesu kluba koji vole. No ljubav nikad nije racionalna i zato je Naš Hajduk pred novih velikim izazovom: izboriti se za racionalni stav da prodaja (bilo domaćem čoviku, bilo fureštima) može biti dobra, da je vjerojatno i nužna, ali samo ako je iza nje pomno isplanirana vizija kako Hajduk učiniti prvakom i uspješnim u Eurupi bez da se žrtvuje sama njegova bit i identitet.

Kako bi mogla i trebala izgledati ta vizija? Što Hajduku, zapravo, treba da bi opet bio veliki? O tome sutra u nastavku ovog teksta...