Puno stvari sa sinoćnje utakmice zaslužuju da se o njima piše. Vidjeli smo nadasve zabavnu utakmicu s više poteza od kojih zastaje dah, a barem tri od šest golova bili su vrlo lijepi za oko. Bio je to živi dokaz koliko klupski nogomet u Hrvatskoj može biti sadržajan i uzbudljiv.

Hajdukov presing na loptu i taktička disciplina zapravo su impresivni za naše uvjete, čak je i tranzicija iz obrane u napad izgledala znatno bolje nego ranije ove sezone; Lokomotivino zatvaranje prostora u sredini, kombinatorika i organizacija kontri na suparničku visoko postavljenu obrambenu liniju također zaslužuju komplimente. Svaka čast treneru Ivkoviću što je od skupine odbačenih i nedozrelih napravio momčad s glavom i repom.

No nešto drugo još je važnije od svega viđenog na terenu: Zagrebu se morala dogoditi 'Bila noć' da bismo u Maksimiru konačno vidjeli pravu nogometnu atmosferu. Možda se neće svi složiti s time, ali neutralni ljubitelji nogometa (što većina dinamovaca ne može biti, bez obzira na okolnosti) morali bi biti sretni zbog toga što je Hajduk osvojio kup. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem zato što su njegovi navijači posve ispunili Južnu tribinu i stvorili ugođaj kakav na Maksimiru jako, jako dugo nije doživljen – barem ako govorimo o klupskom nogometu.

Za njih, kao i za igrače splitske momčadi, ovo je katarza. Nagrada za iskazano strpljenje i vjeru u sezoni za koju se i prije nego što je počela znalo da će biti jedna od najtežih. Hajdukova momčad pokušava igrati dinamičan i moderni nogomet, bez obzira na realni nedostatak iskustva i individualne kvalitete. Zbog toga ima punu podršku navijačke mase, isto kao i demokratski izabrano čelništvo koje ustraje u najtežem, ali jedinom ispravnom i održivom putu da se klub osovi na zdrave noge poslije dugih godina katastrofalnog vođenja.

Nogomet se ne igra zato da bi se igrači uzgajali za prodaju – to se radi s pilićima, a ne s ljudima. Klubovi ne postoje zato da bi skupljali mrvice sa stola bogatih i sitih. Kad je sva klupska politika, pa i sama igra na terenu, usmjerena prema tome, onda vrlo lako može doći do otuđenja publike, što je dugoročno najgora stvar koja se klubu može dogoditi. Sav smisao nogometa je u navijačima, zajednici, ljudima kojima klubovi nešto znače u životu. Bez njih ni oni najbogatiji, poput Chelseaja ili Manchester Cityja, ne bi bili to što jesu – i ne bi, uostalom, ni imali toliki novac i uspjehe.

U Maksimiru su ove sezone u Ligi prvaka tjerali ljude iz svečane lože zato što su u nju pokušali ući u Dinamovom dresu, jer to je bilo nepoštivanje 'dress codea'. Sastavljali su popise nepoželjnih, smijali im se u lice i prepucavali se s njima preko medija. Samo pet dana prije ovog finala, hrvatski je prvak na istom stadionu igrao gradski 'derbi' – ružnu, svadljivu i nesportsku utakmicu pred tristotinjak gledatelja. Pa više ih se skupi na legendarnoj Grabi kad trećeligaška Trešnjevka uz kupljenu ulaznicu dijeli grah iz kazana i gemište...

Bez obzira za koga navijali, u srcu biste morali osjećati da nitko nije mogao ovaj trofej zaslužiti više od Hajduka. Splitski se klub danas pretvara u pozitivnu priču koja pruža nadu da hrvatski nogomet ima budućnost – ako ta priča potraje i ako joj se pridruži još pokoja slična. A onda, možda 'jednog dana kad ovaj rat se završi' na Maksimiru vidimo pravu nogometnu atmosferu i onda kad na njemu ne bude gostovao Hajduk.