Nogomet NI PRVI NI ZADNJI

Zašto se oko Hajdukova stečaja toliko drami?

Na portalu Tribina.hr bila je postavljena tema "Jesu li hrvatski sportski kolektivi u privilegiranom položaju?", a povod je bilo ekspresno pronalaženje rješenja za tešku situaciju Hajduka. Među brojnim komentarima izdvojili smo onaj koji potpisuje psellus, a objavljujemo ga u cijelosti

Nekoliko puta sam prilikom čitanja tekstova o zbivanjima u Hajduku naletio na riječ gašenje. Tada sam se samo nasmijao jer se takve stvari gotovo nikada ne događaju. Čak i kada se nogometni klubovi službeno ugase, uglavnom ubrzo vidimo njihove nove inkarnacije kako nastavljaju po starom, o čemu ću više pisati niže u tekstu.

Da bi se moglo razumjeti stanje sa sportskim kolektivima u Hrvatskoj i inozemstvu treba se prvo definirati koja je njihova uloga u društvu. Ako ih se promatra kao kompanije, sadašnja, a ni mnogobrojna prošla, zbivanja nemaju apsolutno nikakvog smisla. Pogledajmo podatke. U proteklih dvadesetak godina 40 od 92 profesionalna engleska nogometna kluba je barem jednom završio u stečajnom postupku. Od 1982. do 2010. zabilježeno je 67 slučajeva insolventnosti među engleskim profesionalnim klubovima. Dakle, odlazak u stečaj je nešto normalni i vrlo redovno (u prosjeku više od dva stečaja godišnje u Engleskoj kroz zadnjih tri desetljeća). Pa ipak, od 88 profesionalnih klubova koji su postojali 1923. u nekoj od prve četiri lige, 85 postoji i danas, 75 ih je i dalje u prve četiri lige (bilo 2008. od onda se stanje nije puno promijenilo), a više od polovice ih je u istoj ligi u kojoj su igrali tih davnih dana.

Da bi se izvukli iz problema, klubovi su primjenjivali različite strategije. Zanimljiv je primjer Bristol Cityja kojeg su slijedili i mnogi drugi klubovi. Nakon što su 1976. ušli u prvu ligu počeli su daleko više trošiti. 1980. su ispali u drugu, ali im je ostalo dosta igrača na dugim i relativno visokim ugovorima koje više nisu mogli pokrivati. U slobodnom padu su 1982. završili u četvrtoj ligi pred bankrotom. Grupa lokalnih biznismena je međutim našla rješenje. Osnovan je novi klub s planom preuzimanja mjesta starog, kupovine stadiona i zadržavanje mjesta u ligi. Radilo se o planu preuzimanja svega iz starog kluba osim naravno duga i igračkih ugovora. Liga je zaključila da to može ako se igrački sindikat s time složi a oni su zaključili da može ako se igrači s time slože. Kao što možete pretpostaviti, nakon pritisaka, uključujući i prijetnje navijača, i nešto kompromisa, igrači su pristali na to i Bristol City se ponovno pojavio, odnosno nastavio egzistirati, sada bez dugova. Isti model je primijenilo još nekoliko engleskih klubova dok su drugi, prijeteći time, uvjerili svoje vjerovnike da pristanu na kompromise (odgode, opraštanje duga ili njegovog dijela itd.). Od kad je 1986. uveden postupak koji se zove administration, klubovi više ni nisu prolazili kroz novo osnivanje, nego bi stečajni upravitelj platio osigurao vraćanje dijela duga, za dio se nagodio i ubrzo bi se sve nastavilo po starome. Varijacije na temu su se javljale i u drugim državama, za neke (neki) svi znamo. Fiorentina i Napoli su službeno prestali postojati u prošlom desetljeću, samo da bi bili ponovno osnovani i otkupili prava na ime i sve što je išlo uz njihove prethodne inkarnacije, Rangers je nedavno napravio slično. Uz takav sustav, najgora stvar koja se nogometnom klubu može dogoditi je da padne u neki od nižih rangova natjecanja jer vrlo malo njih se stvarno (stvarno, ne formalno) ugasi.

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji, sudjelujte u stvaranju sadržaja i gledajte live prijenose!

Ovaj tekst autorsko je djelo korisnika psellusa.


Imajući to u vidu, mislim da nema smisla promatrati nogometne klubove kao firme, pa je tako i pitanje treba li ih s njima uspoređivati, nego više kao neki oblik, u najširem smislu, kulturnih institucija. To je još izraženije ako znamo da vrlo mali broj klubova sustavno vodi financijsku politiku s ciljem ostvarivanja profita. To, i vezanost uz lokalnu zajednicu, je glavna razlika između europskih i američkih profesionalnih sportskih institucija. Većina nogometnih klubova se prvenstveno brine za rezultate. Za profit, ne nužno ili ne uopće. Štoviše, osim uz nekoliko izuzetaka koji si to mogu priuštiti (Manchester United ili Bayern npr.) klubovi koji privatiziraju profit pred rezultatima uglavnom rezultatski stagniraju, što na kraju dovodi i do stagnacije ili pada prihoda.

To također znači da će tipični investitori u nogomet imati druge prioritete. Braća Glazer manje više uspješno pokušavaju voditi Manchester United s ciljem ostvarivanja profita (uz nezadovoljstvo navijača i procjene kako su zbog načina kupnje i vođenja poprilično koštali klub), postoje i neki drugi primjeri (Arsenal, koji je i primjer kako to dovodi do stagnacije rezultata) ali većina drugih nema te prioritete. U drugoj engleskoj ligi klubovi su znali i, kao prosjek na razini lige, 90 posto prihoda trošiti na plaće igrača u pokušaju da izbore Premire ligu. Kada su u devedesetima klubovi u Engleskoj izašli na burzu, i profesionalni investitori su kupovali njihove dionice. Ubrzo su međutim shvatili o čemu se radi i pobjegli glavom bez obzira. Idealni investitor u nogometni klub je netko tko neće od njega očekivati profit (premda mu može pružiti neke druge pogodnosti, veću vidljivost i prisutnost u medijima, reklamu, kao baza za npr. političku karijeru, ulazak u više društvo ...) i koji će trošiti svoje novce na klub.

Kada sve to uzmemo u obzir, pitanje je zašto se uopće oko Hajduka toliko drami. Odgovor je jednostavan. Dok se takve stvari događaju u nižim ligama ili manjim klubovima, a to gotovo uvijek je to slučaj, nitko ne obraća pažnju. Portsmouth je vjerovatno digao više prašine od svih ostalih 66 slučajeva insolventnosti u Engleskoj od 1982. jer su jedini klub koji je za vrijeme dok im se to događalo igrao u Premier ligi. Rangersi su danima punili novinske stupce jer su veliko ime. Tu je i dodatni element ispadanja u niži rang ('novi' Rangersi su prvo pokušali ući u prvu ligu pa su odbijeni zatim su aplicirali za drugu, ali su ih ostali klubovi većinom glasova poslali u četvrtu) koji za velike klubove predstavlja katastrofu i uvelike mijenja osnovne crte lige, pogotovo ako se sastoji od dva velika kluba. Dakle Hajduku objektivno nikada nije prijetilo pravo gašenje ali određene posljedice koje bi njihova situacija mogla imati za većinu njihovih navijača djeluju katastrofalno.
220327,220208,220134,220084
Već sam napisao da klubove treba promatrati ne kao kompanije, nego kao određeni oblik kulturnih institucija. To sa sobom povlači i neke posljedice. Kada općenito ide dobro, nitko neće toliko paziti na njihove dugove i naći će se netko tko će im pomoći, direktno ili indirektno žmirenjem. Kada ide loše, to naglo postaje tema. Porezni dug španjolskih nogometnih klubova se vukao godinama, no tema je postao tek nakon što je Španjolska zapala u krizu. Jer jednostavno ne izgleda dobro. U velikoj slici, ne radi se o velikim novcima. Hajdukov dug prema podacima članka iz tribine iznosi oko sto milijuna kuna. Za usporedbu, u brodogradilišta je Hrvatska od 2006., ako je ovo točno, ulila 24 milijarde kuna subvencija. Ne tvrdim, niti je ovdje potrebno o tome raspravljati je li nešto od toga bilo potrebno, može li se uspoređivati po važnosti i je li to potrebno raditi. Samo želim pokazati o kojim se iznosima radi u slučaju nogometa a o kojima u velikim poslovima. Izvlačenje nogometa novcem poreznih obveznika, direktno, indirektno opraštanjem dijela poreznog duga ili njegovim toleriranjem, posudbom, kupovinom imovine ili kako već je relativno jeftino i popularno, ovo drugo pogotovo kad su lokalno veliki (jer velikima na europskoj razini to uglavnom ne treba, premda bi se dalo raspravljati o slučaju Real Madrida i prodaje zemljišta iz 2000, s time da je u tom slučaju, kako god da je to stvarno izgledalo, i grad Madrid profitirao) i kad državi dobro ide. Samim time klubovi su definitivno privilegirani u odnosu na druge djelatnosti. Premda, oni ulaze u stečaj i padaju u niži rang a o tome se rijetko čuje osim ako se ne radi o velikim klubovima. Premda im to zna prijetiti, na stvarno gašenje su gotovo pa potpuno otporni. Zašto? Jer za razliku od kompanija, njihova zadaća nije stvaranje profita nego uveseljavanje gledatelja koji su spremni tu tradiciju održavati i mogu pristati i na niži nivo kvalitete.

Idealno, ukoliko nemaju nekoga tko im je voljan pokrivati troškove ili nemaju velike prihode, klubovi bi trebali pokušati funkcionirati u skladu sa svojim mogućnostima (premda izgleda da financijski problemi često nastaju zbog nedostatka sreće, a ne nužno lošeg upravljanja) s realnim očekivanjima kad su u pitanju rezultati i bez pokušaja stvaranja profita. Očekivanja da se to dogodi? Hahaha

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku