Nogomet SVETIŠTE, NE SVRATIŠTE

Zašto Hrvatskoj treba nacionalni nogometni centar?

Mjesto nadahnuća, think tank, Meka, duša nacionalnog nogometa – to je ono što druge nacije očekuju od svojih reprezentativnih trening centara. A Hrvati si to pitanje još nisu ni postavili

'Mi smo se u dvoru pripremali i cijelu smo Europu dovodili u taj naš dvor, bili smo sirotinja s najvećim bogatstvom koje postoji, a to je znanje', ovako je pokojni Tomislav Ivić govorio u svom posljednjem velikom intervjuu, onom novinaru Vinku Vukoviću za prigodne novine Naprid, Bili! koje su tiskane za Hajdukov stoti rođendan.

Od pitanja o luksuzu kampa puno je važnije znati što kampom želimo dobiti i koja je uloga takvog mjesta u dugoročnoj strategiji razvoja hrvatskog nogometa
Posljednjih tjedana puno slušamo i čitamo o izgradnji reprezentativnog trening kampa. Najprije je novi izbornik Igor Štimac domoljubno najavio da se Hrvatska više nikad neće pripremati u Sloveniji, a zatim se iznenada 'ispostavilo' da na HNS-ovom računu postoji suma od 4,5 milijuna eura za izgradnju trening kampa, koja mora biti vraćena ako do kraja godine projekt ne bude pokrenut s mrtve točke.

Lokalni čelnici ponudili su pod povoljnim uvjetima atraktivni lokalitet na Makarskoj rivijeri, ali novo HNS-ovo vodstvo čini se odlučnim graditi na zagrebačkoj Kajzerici. Mnogi se s pravom pitaju je li dobro za reprezentaciju da bude smještena usred gradske vreve i kakve veze s projektom Kajzerice imaju donedavni Dinamovi planovi o gradnji novog stadiona ili barem zamjenskog/trening objekta na toj lokaciji.

U tom traganju za dnevno-političkim skandalima i jeftinim senzacijama ipak nismo vidjeli da netko postavlja ključno pitanje – što bi točno taj reprezentativni kamp trebao biti, koja će biti njegova funkcija i uloga u strategiji razvoja hrvatskog nogometa? Jer ako je samo u pitanju nalaženje slobodne parcele koja se može podijeliti na pet-šest nogometnih terena te uz nju podići teretanu-dvije, onda to ne bi trebao biti poseban problem. Tada bismo mogli i za nevelik novac obnoviti neke od postojećih kapaciteta – poput, recimo, onih u Medulinu, gdje se osamdesetih godina (a i poslije) pripremalo više uglednih europskih klubova – i učiniti ih komercijalno isplativima, odnosno primamljivima za momčadi koje danas na pripreme odlaze u puno udaljeniju Tursku.

Reprezentativni trening kamp ne smije biti samo mjesto na kojem će Vatreni nekoliko puta godišnje na par dana doći i trenirati, kao što su dosad uglavnom radili u Čatežu i Brežicama. Ako želimo dobro hrvatskom nogometu, on treba biti puno više od toga – njegovo prirodno središte, ishodište svih njegovih selekcija i nacionalne nogometne kulture. Objasnit ćemo to na dva međusobno vrlo različita primjera.

St. George's Park


U sjeni posljednjih priprema za Olimpijske igre i prijelaznog roka, u Engleskoj se odvija priča o završetku nacionalnog nogometnog centra St. George's Park u Burtonu. Izgradnja je stajala oko 105 milijuna funti, od čega je nogometni savez (FA) platio 25 milijuna, a ostatak podmiruju komercijalni partneri kao što su British Telecom, Hilton Hotels te glavni sponzor Umbro, najveći nacionalni proizvođač sportske opreme koji je od 2008. u vlasništvu Nikea.

Smješten u izolaciji ruralnog Staffordshirea u blizini gradića Burtona (175 kilometara sjeverozapadno od Londona i četrdesetak od Birminghama), gdje su do prije samo godinu dana bila samo blatnjava polja, St. George's Park se rasprostire na površini od 130 hektara. Ovdje se nalaze dva hotela koji imaju luksuzna, ali i daleko pristupačnija, 'bazičnija' krila, pet teretana od kojih je jedna najmodernija u Britaniji, ogromna knjižnica i video arhiv, specijalistički objekti za hidroterapiju i rehabilitaciju, zatim znanstvene ustanove za medicinu sporta, biomehaniku, računalnu i video analizu i još puno toga drugoga.

Tu je i zatvoreni nogometni teren pune veličine, koji s jedne strane ima stakleni zid, a s druge veliki balkon s kojeg puca pogled na otvoreni teren koji je egzaktna replika onoga na Wembleyju i na kojem će trenirati engleska seniorska reprezentacija. To je samo jedan od 11 otvorenih terena u centru.

St. George's Park zamišljen je kao bazni kamp u kojem će trenirati engleske reprezentacije svih uzrasta, ali i kao puno, puno više od toga. 'Bit će to središte engleskog nogometa, 'think-tank', ili – ako mi dozvolite da se tako izrazim, svojevrsna nogometna Meka', izjavio je direktor ustanove David Sheepshanks. 'Želimo da postane mjesto okupljanja svih koji nešto znaju i mogu ponuditi, mjesto nadahnuća za mlade igrače, nogometno svetište...'

Sve bi trebalo biti gotovo do kraja ljeta. Godišnje će se ovdje održavati nevjerojatnih 50.000 tečajeva za sve što je vezano uz nogomet – od upravljanja klupskim financijama do momčadskog i individualnog treninga. No pravi je cilj ovog projekta iz temelja promijeniti nogometnu kulturu u najstarijoj nogometnoj naciji na svijetu, a u FA-u to niti ne skrivaju. Sir Trevor Booking, direktor rada s mladima u savezu, već godinama priča o potrebi da se engleska nogometna filozofija preobrazi, što počinje od najmlađih uzrasta. 'Naš plan predviđa da svaki mladi nogometaš mora imati pristup kvalitetnom i kvalificiranom treneru. Trenutno je odnos nogometaša i trenera u Engleskoj 1:69, a mi to u idućih šest godina želimo smanjiti na otprilike 1:25', objašnjava.

Između ostalog, puno više nego ranije će se raditi na individualnoj tehnici i psihološkoj pripremi igrača, a sve je to u skladu sa sveobuhvatnim dugoročnim planom koji će preobraziti rad omladinskih klupskih akademija. Prve učinke tog plana na seniorsku reprezentaciju Englezi očekuju tek za deset godina, odnosno na SP-u u Kataru.

No ovaj 'svemirski' centar, baš kao i onaj francuski u Clairefontaineu (u kojem se nalazi samo jedna od 12 elitnih regionalnih akademija pod nadzorom nogometnog saveza) nešto je o čemu zemlja poput Hrvatske može samo maštati. Spominjemo ga samo kao primjer onoga što sve nacionalni nogometni centar u idealnim okolnostima može biti.

Za primjer onoga što se može u neusporedivo skromnijim uvjetima, otići ćemo u drugu krajnost – u zemlju koja je siromašnija od Hrvatske, ima manje stanovnika i manji broj registriranih igrača. No ipak je uspješnija na međunarodnoj sceni, pa stoga i znatno bolje plasirana na FIFA rankingu.

U Urugvaju živi svega 3,3 milijuna ljudi, BDP po glavi stanovnika je 17 posto niži nego u Hrvatskoj, a registriranih igrača je 42.000 – prema naših 110.000.

No Urugvaj ima viziju. Kad je izbornik Óscar Washington Tabárez prije šest godina preuzimao reprezentaciju, postavio je jedan ključni uvjet: da pod njegovom ingerencijom ne budu samo seniori, nego i sve mlađe selekcije. 'Zadatak je racionalizirati urugvajski nogomet i pokušati nedostatke pretvoriti u prednosti', izjavio je. 'Moramo biti svjesni ograničenja koja postoje u ovako maloj zemlji. S obzirom na to da nas je malo, skučeno je i tržište pa je klubovima teško privući velike sponzore i uložiti u infrastrukturu. Ključna je integracija.'

044/APF/PIXSELL

Smješten na periferiji Montevidea, nacionalni nogometni centar Uruguay Celeste Elite neusporedivo je skromniji od Clairefontainea ili onoga što će biti St. George's Park. Centar je već nekoliko puta nadograđivan, uz veliku pomoć fondova koje je osigurala FIFA, ali infrastruktura je još uvijek zapravo bazična: pet nogometnih terena s prirodnom i jedan s umjetnom travom, uredi i dvorane ukrašeni slikama i trofejima iz slavne prošlosti koja nadahnjuje nove generacije, ništa posebno fancy ni kada su u pitanju ostali sadržaji.

No glavni principi su isti – ovo je mjesto koje zovu 'duša urugvajskog nogometa', središte za trening svih dobnih skupina igrača i edukaciju trenera. Ono što si zbog gospodarskog stanja ne mogu priuštiti, Urugvajci nadoknađuju pristupom. Sve dobne selekcije od U-15 naviše treniraju ovdje, kao i seniori kad dođu na okupljanja. Ponekad čak na istom terenu, u nekim slučajevima i zajedno – ova djeca navikla su na druženje sa zvijezdama poput Forlána, Cavanija i Suáreza.

Mlade reprezentacije ne okupljaju se samo prije velikih turnira – one su ovdje stalno, svaka od njih dva ili tri puta tjedno! U Urugvaju je takvo što moguće zato što više od polovice stanovništva živi u glavnom gradu, a bizaran je podatak da je 15 od 16 klubova najviše lige iz Montevidea. Manji, regionalni centri tek su u planu. Međutim, klubovi imaju prilično slabe uvjete za treniranje – u Celesteu je sve barem za dvije klase bolje i zbog toga najbolji mladi igrači do 50 posto treninga odrađuju ondje. Osim toga, zbog ove 'integracije' svi imaju osjećaj da su dio nečega većeg – igrači u pravilu odbijaju ponude iz inozemstva prije nego što završe školovanje u centru, a klubovi tada za njih dobivaju i veći novac.

Ključna osoba svakako je izbornik Tabárez, koji većinu vremena provodi na terenima centra i svi treneri mlađih kategorija odgovorni su njemu. Dječaci ga osobno poznaju i – što je još važnije – on svakoga od njih zna po imenu i po nadimku, često s njima vodi razgovore. U Urugvaju ovog čovjeka strpljive i blage naravi zovu 'El Maestro' – učitelj, jer poznat je prije svega kao edukator, pomalo i filozof. Citat 'Čovjek mora očvrsnuti bez da ikada izgubi blagost' visi na zidu njegova ureda. Autor? Che Guevara.

Urugvaj je dokazao da se i u vrlo skromnim uvjetima uz pravi pristup i slogu mogu postići nevjerojatni rezultati. Reprezentacija je igrala u polufinalu SP-a, prvak je Južne Amerike i treća na svijetu po FIFA rankingu. No u nacionalnom savezu se ne zanose tim rezultatima, jer njihovi su planovi dugoročni. 'Napravljeno je puno dobrih stvari, postavljeni su temelji za budućnost', kaže trener selekcije U-17 Fabian Coito i zaključuje: 'Nismo čeznutljivo gledali druge, veće i bogatije zemlje i pravdali se kako nemamo njihove mogućnosti i uvjete. Fokusirali smo se na ono što imamo i odlučili izvući maksimum iz toga.'

Ova dva primjera, a posebno urugvajski, uče nas nečemu. Da, važno je gdje će i kakav će biti reprezentativni kamp, hoće li biti samo jedan, dva ili četiri, hoće li u njemu igrači imati sve uvjete koji dolikuju renomeu (barem nominalno) devete reprezentacije na svijetu. Međutim, puno je važnije znati što time želimo dobiti i koja je uloga takvog mjesta u dugoročnoj strategiji razvoja hrvatskog nogometa. Ako toga ne bude bilo, kamp ili trening centar neće nam biti od velike koristi – bez obzira gradili ga u tišini i hladu prekrasne borove šume s ljekovitim zrakom ili u 'kineskoj četvrti' usred grada, okruženoj konjušnicama i oronulim halama.

Marc Aspland/NI Syndication/PIXSELL

U međuvremenu će veliki i bogati izgraditi još više 'St. George's Parkova', među malima i siromašnima će niknuti još poneki pametniji i složniji 'Urugvaj' i svi će nas oni ostaviti za sobom, ma koliko god si voljeli utvarati da smo talentirani. Ako ne želimo da nam talentirani mladići bježe iz zemlje prije nego što su uopće postali igrači u pravom smislu riječi, onda im moramo ponuditi kvalitetno nogometno obrazovanje, ali obrazovati i njihove trenere.

Ili, riječima legendarnog šjora Ivana: 'To je moja poruka i današnjim trenerima: slušajte i učite, obrazujte se – pa ja sam pet godina krvavo radio s juniorima prije nego što sam dobio priliku voditi prvu momčad. Naša je zemlja čudo, mi i Katalonci imamo najtalentiranije sportaše na svijetu, ali ako te mlade ljude ne bude imao tko učiti, oni će propasti.'

203092,202969,202561,202227
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku