Uvriježeno je mišljenje da nogometaši sebi dižu cijenu zapaženim nastupima na velikim natjecanjima, kao što su Europsko i Svjetsko prvenstvo, nakon čega počinje jagma za njihovim potpisima. Međutim, na primjeru nedavno završenog Eura to se uopće nije pokazalo istinitim
Od 50 najvećih transfera u dosadašnjem tijeku prijelaznog roka, u 11 su bili uključeni igrači koji su nastupili na Euru. U sedam od tih 11 slučajeva prelasci su dogovoreni prije samog turnira ili zgotovljeni još dok su igrači bili u Poljskoj i Ukrajini: Marco Reus iz Gladbacha u Dortmund, Jordi Alba iz Valencije u Barcu, Lukas Podolski iz Kölna u Arsenal, Olivier Giroud iz Montpelliera u Arsenal, Sebastian Giovinco iz Parme (natrag) u Juventus, Marvin
Martina iz Sochauxa u Lille i Niko Kranjčar iz Spursa u Dynamo Kiev.
Preostala četiri među 50 najskuplje plaćenih transfera su Mario Mandžukić iz Wolfsburga u Bayern, zatim Miguel Veloso iz Genoe u Dynamo Kiev, Vedran Ćorluka iz Spursa u Lokomotiv te sada Zlatan Ibrahimović iz Milana u PSG. U Velosovom i Ćorlukinom slučaju klubovi su platili i nešto manje od njihove tržišne cijene u tom trenutku, a kod Ibrahimovića i puno manje – PSG ga je dobio za 20 milijuna eura, a Zlatan je procijenjen na čak 37. Osim toga, nijednome od ova tri igrača cijena nije narasla poslije Eura – u Ibrahimovićevom slučaju to je i više nego logično jer riječ je o igraču koji je već godinama jedna od najvećih svjetskih zvijezda, ali koji će uskoro navršiti 31 godinu i cijena mu je mogla jedino pasti da nije dobro igrao na prvenstvu. Nije zgorega ni spomenuti da su sva trojica prešla iz bolje u lošiju ligu.
Mario Mandžukić jedini je od spomenutih kojemu je cijena narasla poslije nastupa u Poljskoj, i to značajno – s desetak milijuna eura na 14. Brojevi kojima ovdje baratamo su Transfermarktovi, ali i kod drugih izvora su gotovo identični. Bayern je pak Wolfsburgu za Mandžu platio 13 milijuna, a po nekim izjavama može se zaključiti da je posao također bio dogovoren već i prije Eura. No čak i da nije, svi ovi podaci daju premalo povoda za potvrđivanje teze da se klubovi otimaju za one igrače koji dobro odigraju veliki turnir.
Poslije EP-a 1996, na kojemu je Češka iznenađujuće dospjela u finale, njezini ključni igrači redom su našli angažmane u velikim klubovima: Karel Poborský prešao je u Manchester United, Pavel Nedvӗd u Lazio, Radek Bejbl u Atletico Madrid, Vladimir Šmicer u Lens, Patrik Berger (koji je već bio u Dortmund) u Liverpool, a čak je i vratar Petr Kouba otišao u Deportivo. Danas postoje male šanse da se takvo što dogodi, ne samo zbog toga što u Poljskoj i Ukrajini nije bilo reprezentacije koja je ostvarila tako veliki, a neočekivani uspjeh.
Dok su Česi iz 1996. mahom još igrali u Češkoj, danas svim ozbiljnijim reprezentacijama gotovo svi ključni igrači već igraju po većim europskim klubovima. Nadalje, a usko povezano s time, u sustavu i metodologiji skautiranja posljednjih se godina dogodio ogroman napredak i to je već uzdignuto do statusa znanosti. Veliki klubovi imaju vrlo detaljne podatke i procjene o svakom iole zanimljivijem igraču i sigurno ih neće suditi tek po nastupima na Euru. Oni jako dobro znaju da, primjerice, Alan Dzagojev ili Mario Mandžukić nisu ništa bolji igrači poslije tri dvije-tri dobre utakmice u Poljskoj nego što su bili prije toga i zato se neće dodatno razbacivati novcem da bi ih doveli.
Možemo li onda reći da pravilo o pomami velikih klubova za zvijezdama SP-a i EP-a više ne vrijedi? U najvećoj mjeri – možemo jer to dokazuju i gibanja na tržištu, ali ipak postoji dodatni razlog zašto će neki od njih još uvijek vrlo rado dovesti igrača koji je imao zapaženi nastup na velikom turniru, pa čak i ako to znači platiti malo više nego što su namjeravali. Taj je razlog prije svega psihološke prirode.
SP i EP su još uvijek najveći izlog za nogometaše i oni koji ondje pokažu dobre igre, mogu u pravilu računati na to da će im porasti cijena na tržištu. No ta dodana vrijednost događa se prije svega zbog – da se izrazimo jezikom suvremenog marketinga – poboljšanog 'brand awarenessa'. Kad Mandžukić dolazi u Bayern, ne dolazi više samo kao 'džiber iz Wolfsburga', nego i kao lik koji je zabio tri komada na Euru. Tako ga percipiraju navijači, mediji i sponzori, ključni za stvaranje pozitivne atmosfere oko kluba.
Ako oni budu sretniji i uzbuđeniji što im je klub doveo Mandžu, a ne, teoretski govoreći, baš Oliviera Girouda (koji je godinu mlađi i u prošloj sezoni je imao neusporedivo bolju statistiku, iako ne mora značiti da je bolji igrač), onda će im klub rado udovoljiti i platiti milijun više nego što bi platio Francuza ili nekog sličnog igrača koji nije imao zapažen nastup na Euru. Čak i ako naš 'Super Mario' provede većinu sezone na klupi kao alternativa njemačkom imenjaku...
