Nogomet SVE PO STAROM

Vjerujte; Wenger i dalje zna što radi!

  • Autor: tribina.hr
  • 17.8.2012 12:34:50
  • 14.7.2012 8:00:00

Što je tom poludjelom senilnom starcu? Ovo naslovno pitanje posljednjih se godina mota po glavama brojnih nogometnih zaljubljenika. Arsenal već godinama ne osvaja trofeje, a Arsene ništa ne čini kako bi to promijenio

O ovoj i svim drugim temama možete raspravljati na našem web communityju Tribina.hr
Iz godine u godinu prodaje svoje najvrjednije i najbolje igrače, i kao zamjenu za iste dovodi nekakve klince od kojih potom stvori vrhunske nogometaše. A onda i njih proda i opet kupi nove klince. I tako iz godine u godinu, iz sezone u sezonu. Istina, klub igra tehnički dotjeran i oku ugodan nogomet, međutim to je manje bitno, jer navijači su gladni trofeja. Pa zašto onda ništa ne mijenja kada je jasno da ta njegova filozofija ne funkcionira? Vrlo studiozan i temeljit odgovor na ovo pitanje dao je korisnik portala Tribina.hr Johnny99.

Uteg težak 650 milijuna eura  

Ne, Wenger nije poludio, nije tvrdoglav i nije nerazuman, njemu je sasvim jasno da se bez velikih ulaganja ne mogu osvajati naslovi i vrlo dobro zna u što se sa svojom filozofijom upušta. Znali su to i čelnici kada su mu izglasavali povjerenje i produživali ugovor, znali su jer su mu takvu filozofiju oni sami nametnuli. Razlog za ovakvu transfer politiku kakvu Arsenal provodi posljednjih desetak godina nije Wenger, već uprava kluba. Naime, Arsenalova uprava je već 1997. godine počela razmišljati o proširenju tadašnjeg Highbury stadiona. No kako za takvo što nisu dobili potrebne dozvole, odlučili su se za izgradnju potpuno novog (današnjeg Emirates) stadiona. Odluka naravno nije bila nimalo laka, kako zbog financijskog aspekta, tako i zbog snažne opozicije od dijela mještana i dioničara. Ipak, odluka je bila donesena i već 2002. godine počinju uvodni radovi oko novoga stadiona. Zbog financijskih poteškoća (koje su se pokazale većim nego što je bilo predviđeno) radovi su ubrzo obustavljeni, a s obzirom da joj vlada ne odobrava subvencije, uprava počinje tražiti nove načine financiranja. I tu dolazimo do onoga bitnoga, tj. zaokreta u transfer politici Arsenala. Klub se okreće mlađim i jeftinijim igračima, koje će kasnije prodavati za višestruko veće iznose. Računica je ovdje jasna; mlađi igrači su jeftiniji prilikom kupovine i manje ih treba plaćati, te se na taj način može poprilično uštedjeti. Ostatak novca namaknut je bankovnim zajmovima, te od strane sponzora od kojih je svakako najvažniji Emirates Airline po kojem je i stadion dobio ime (Arapi su izdvojili 150 milijuna eura za tu privilegiju). Gradnja stadiona je nastavljena 2004. godine, a već 2006. bio je dovršen i Arsenal je od sezone 2006/2007 počeo igrati na istome. Prema procjenama stručnjaka ukupan iznos koji će Arsenal platiti za novoizgrađeni stadion jest oko 650 milijuna eura. Naravno, u tu je cijenu osim samog stadiona uključeno i zemljište (cijene zemljišta u Londonu su astronomske) na kojem je izgrađeno, zatim trening centri, uredi, barovi, šoping centri i sve ostalo što ide u sklopu stadiona. Ogroman je to pothvat za upravu bio, međutim sada su mirni za daljnjih 60-70 godina.

 Život poslije Emiratesa

Stadion je izgrađen, no dugovi koje klub mora isplatiti još su tu. Stoga i nije čudo da je Arsenalova transfer politika i dalje ista. Ukoliko se pogledaju kupovine Arsenala u posljednjih desetak godina, uočljivo je da se na jednog igrača ne troši iznos veći od petnaest milijuna eura (izuzetci su Aršavin i Nasri koji su plaćeni tek neznatno više, tj. šesnaest mil. eura). A ukupan iznos koji su u prosjeku godišnje trošili na pojačanja jest 30 milijuna eura, što je trostruko manje od onoga što su u istom periodu trošili ostali engleski velikani poput Man Utd-a, Liverpoola i Chelsea (nisam ubrojio City, jer oni su tek zadnje dvije-tri godine počeli divljati s transferima). S tih (za vrhunski nogometni klub) bijednih 30 mil. godišnje, Arsen(al) je zaista činio čuda. Dovodio je talentirane klince poput Van Persija (4.5 mil.), Fabregasa(3.2 mil), Songa(4 mil.), Walcotta(10 mil.) koje je pretvorio u zvijezde. Dovodio je nebrušene dijamante poput Nasrija(16 mil.), Eduarda(13 mil.), Vermaelena(12 mil.), Sagne(9.5 mil.) koje je "izbrusio" u klasne igrače. A dovodio je i provjerene igrače poput Hleba(15 mil.), Rosickog (10 mil.), Aršavina (16mil.), koji su podigli svoje igre na viši nivo. S druge pak strane, istovremeno je bio prisiljen prodavati (što zbog financija, što zbog nezadovoljstva) najbolje poput Vieire (20 mil.), Henryja (24 mil.), Tourea (19 mil.), Adebayora (30 mil.). U takvim uvjetima nije nimalo lako raditi, međutim Wenger je uvijek znao izvlačiti najbolje. Uvijek je znao prepoznati talent i što je važnije, materijalizirati isti. I unatoč manjem, gotovo 'evertonskom' budžetu, Arsen(al) je ostajao na vrhu. Redovito su među četiri najbolje momčadi Engleske i redovito nastupaju u Ligi prvaka, a pitanje je bi li ostali vrhunski menadžeri bili jednako uspješni u sličnim uvjetima(lako je Mourinhu kritizirati Wengera, kada ima neograničene budžete gdje god dođe).

 U Arsena vjerujemo!

Arsenal je u posljednjih desetak godina napravio uistinu puno. Upustiti se u tako glomazan projekt s tek manjom pomoći sponzora jest uistinu odvažno. Jer Arsenal je uložio gotovo 500 mil. vlastitog novca, novca kojeg će još morati godinama isplaćivati i pitanje je koliko će dugo još njegovi navijači čekati na trofej. Međutim, na ovaj bi projekt prvenstveno trebalo gledati kao dugoročnu investiciju, investiciju koja se jednim dijelom već i počela isplaćivati (koncerti, utakmice i sl.). Ono najgore razdoblje je iza Arsenala, jer kao i mnogima prije koji su se upustili u sličan pothvat, Arsenalu je prijetio kolaps. Ipak, u ovih posljednjih desetak godina Arsenal je uspio ostati financijski stabilan što je i bio primaran cilj. U godinama koje pak slijede, situacija s proračunom postupno će bivati sve bolja, a onda će biti i lakše dovoditi pojačanja i zadržavati najbolje igrače. A dodatni plus za klub je i najavljivani financijski fair-play, koji će mu svakako pogodovati. Stoga bi i sami navijači trebali imati razumijevanja i strpljenja, iako je to nakon sedam sušnih godina "lakše reći nego učiniti". No dobro, uz napore koji ulaže vodstvo kluba, rezultat će kad tad doći. Najveći dio zasluga za čitav projekt svakako ide u smjeru Arsena Wengera, jer on je zadržao klub na vrhu u trenutcima kada to nije bilo nimalo lako. On je taj koji se morao nositi s odlascima najboljih i on je taj koji je morao doslovce izmišljati nove igrače i nova rješenja kako bi klub ostao konkurentan. Ako se u obzir uzmu uvjeti u kojima je radio, rezultati koje je Wenger postigao vrijedni su divljenja i klub je zadužio do te mjere da je Arsenal danas nezamisliv bez njega, baš kao što je Man Utd nezamisliv bez velikog Fergusona. I stoga nije niti čudno kada nakon sedam godina suše navijači i dalje ponosno koriste krilaticu: In Arsene we trust. Kapa dolje francuskom nogometnom revolucionaru i čovjeku koji je pokrenuo Arsenalovu evoluciju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku