UKLJUČITE SE U RASPRAVU

Do čega je stalo UEFA-i: Novca ili nogometa?

05.07.2012 u 13:00

Bionic
Reading

'We care about football' – slogan je kojim UEFA izražava svoje vrijednosti i ciljeve kako unaprijediti nogomet, ukloniti huligane i baklje sa stadiona, a dovesti sretne obitelji

Nasuprot njega, stoji navijački podrugljivi slogan - 'We care about money' – kojim navijačke grupe diljem Europe izražavaju svoj stav te sudjeluju u borbi protiv krovne nogometne organizacije.

Mislite li da su cijene karata preskupe? Mislite li da nogomet postaje sport za bogate? Zašto UEFA ne voli ultrase? Uključite se u raspravu na Tribina.hr.

Tko je bliže istini? Tu smo temu istražili na našem portalu Tribina.hr, a vrlo smo zanimljivu i podacima ispunjenu analizu dobili od našeg korisnika Psellusa

UEFA-i se stvarno puno toga može prigovoriti i pati od svih problema velikih administracija. Nije tajna da sam pobornik europske superlige koja bi se održavala izvan UEFA-inih direktnih okvira i smatram da nogometni administratori često pokazuju tendencije birokrata koji žele biti pop zvijezdama koje su za mir u svijetu i sl., ali ova kritika je promašena.

Što se tiče raspodjele karata sponzorima, UEFA-inim članovima i TV partnerima, može se o tome raspravljati, ali svima treba biti jasno da su oni važan faktor u današnjem nogometu, što nije loše jer zbog toga imate mogućnost redovnog gledanja brojnih nogometnih natjecanja i logično je da dobiju određeni dio karata. Uostalom, većina karata je i dalje namijenjena navijačima finalista ili slobodnoj prodaji. Ako se pogleda financijski izvještaj UEFA-e za pretprošlu sezonu, vidi se da: prihodi su iznosili milijardu i tristo osamdeset četiri i pol eura, na troškove administracije (to je ono što ostaje zaposlenima u UEFA-i) je otišlo manje od 5 posto budžeta, a više od milijarde eura je podijeljeno sudionicima natjecanja, dvjesto trideset osam milijuna za takozvane uplate iz solidarnosti nacionalnim savezima i nekim klubovima itd. Ukratko, većina novca koji UEFA uprihodi završi ponovno u nogometu. O tome koristi li se na optimalan način bi se dalo raspravljati. ali cifre su daleko od ogromnih.

Mislite da cijene ulaznica nisu primjerene? Postoji jednostavna metoda kako to provjeriti. Tako da se pogleda što ljudi rade. U zadnje vrijeme popularno se pozivati na sedamdesete i osamdesete kao nekakvo zlatno doba. Kao i sva zlatna doba, i ovo je imaginarno. Pogledajmo brojke za Englesku. Prvu englesku ligu je krajem četrdesetih uživo pratilo 18 milijuna posjetitelja. Nakon toga je posjet počeo padati da bi dno dotaknulo u osamdesetima s osam milijuna ljudi. Otada do danas se broj popeo na više od 13 milijuna (a sve četiri profesionalne nogometne lige u Engleskoj prati 30 milijuna), unatoč tome što je cijena karata u prosjeku rasla za 11,5 posto svake godine i što su danas stadioni u Engleskoj samo s mjestima za sjedenje i samim time manjeg kapaciteta. Cijene karata preskupe? Baš mi se ne čini. Nažalost, dio ljudi je s porastom cijena izgubio mogućnost redovnog odlaska na utakmice. No isto tako je istina da su to počeli raditi mnogi ljudi koji prije nisu dolazili. Kada su karte bile jeftine, stadioni neodržavani, TV pokrivenost gotovo nepostojeća, a vladari tribina ultrasi, vrlo malo ljudi je imalo ikakvu želju biti na stadionu bez obzira na niske cijene. Ne treba ni spominjati ostale 'slavne' detalje iz nogometa tog vremena, dovoljno je citirati naslov iz L'Equipea iz 30. svinja 1985. - Ako je ovo nogomet, neka umre.

Ono što navijačkim skupinama nije jasno je da je nogomet u zadnjih dvadesetak godina prošao, barem u zapadnoj Europi, kroz proces buržuizacije. Isto se dogodilo s tim društvima. U Britaniji je još krajem osamdesetih 70 posto ljudi napuštalo školu sa 16 godina. Danas 70 posto ostaje u školi nakon 16. godine, a 40 posto ih ulazi u sustav visokog obrazovanja. Isti trend se uočavao među gledateljima na stadionu. Publika je postala starija, obrazovanija, bogatija i šarolikija (žene, manjine, djeca, stariji ljudi, dok se prije radilo gotovo isključivo o mladim bijelim muškarcima). S novim profilom gledatelja su došle i nove norme ponašanja, često u suprotnosti s normama kojima su se vodili ultrasi.

Uzmimo kao primjer rasističko vrijeđanje. Mnogi će reći da nisu rasisti, ali huču jer smatraju da će time iznervirati protivnika kako bi lošije igrao. Ono što im nije jasno je da većina ljudi u dijelu Europe koji određuje trendove, kao i institucije vezane uz nogomet koje te trendove slijede, danas to smatra neprihvatljivim na razini elementarne pristojnosti i osnovnih pravila u međuljudskim odnosima. Tako se ne pomaže klubu, tako mu se nabijaju kazne jer institucije nemaju razumijevanja za taj tip 'humora'. Ultrasi su postali manjina na stadionu u državama s uređenim nogometnim sustavom i time i manje važan faktor. U nekim slučajevima je to dovelo do otvorenih sukoba s klubom. Laporta je tako po preuzimanju Barcelone zabranio Boixos Noisima, koji su predsjedničku kampanju obilježili vrijeđanjem njegovog protukandidata zbog židovskog porijekla i općenito bili skloni incidentima, prisustvovanje utakmicama. Ultrasi su manjina navijača i ne mogu tražiti da se svi ostali podvrgnu njihovim željama. Barem tamo gdje je nogomet ozbiljan i ima velik posjet. U Hrvatskoj pak...

Financijski izvještaj pročitajte ovdje