Nogomet EURO 2004.

Jesmo li jednostavno bili preslabi?

Kao što je i najavljeno, u nekoliko će se sljedećih tekstova naš suradnik Ivan Blažičko prisjetiti detalja s Europskih nogometnih smotri, od Engleske do Austrije i Švicarske i proanalizirati što se sve događalo s hrvatskom reprezentacijom, a možda otkrije i neke nepoznate pikanterije

Nakon neuspjeha u Koreji i Japanu i odlaska Mirka Jozića, povela se velika rasprava o tome tko bi ga trebao naslijediti i povesti reprezentaciju u kvalifikacije za nastup na EURU u Portugalu. Iako je žestoko lobirao za svoj povratak, Ćiro Blažević nije prošao i kormilo je povjereno sasvim drukčijem čovjeku i treneru, Ottu Bariću. Ako želimo biti iskreni, Otto nikada u Hrvatskoj nije imao pravu podršku. Veći dio karijere proveo je (uspješno) u Austriji, a tamo su odnosi i pravila igre ipak sasvim drukčiji.

Herr Otto je trener analitičar koji će se rado pohvaliti zbirkom od nekoliko tisuća kazeta na kojima ima snimljene utakmice i po kojima je radio svoje analize suparnika. Jednako tako, iako je s Red Bullom (tadašnjom Austriom Salzburg) igrao europsko finale, gotovo cijelu karijeru vodio je momčadi koje su malo kome mogle biti favoriti. A to mora ostaviti traga i u načinu pripreme taktike, u selekciji i u postavljanju momčadi. Već na početku kvalifikacija prosuli smo pet bodova, nulom doma protiv Estonije i porazom protiv Bugarske. Tomislav Marić, Danijel Šarić, Filip Tapalović, Boris Živković, Mario Tokić, Vugrinec, Dario Šimić, to su imena na koja se oslanjao Barić. Tek u trećem nastupu, kada su u igri bili Šimunić, Srna i najvažniji igrač te generacije, Dado Pršo, uspjeli smo slomiti Belgiju 4:0.

Na kraju, igrali smo dodatne kvalifikacije protiv Slovenije. O Barićevim lutanjima svjedoči i poziv Zoranu Zekiću te početni sastav zagrebačke utakmice s Neretljakom, Tomasom, Mornarom i forsiranje kapetana Borisa Živkovića prema kojem je Barić očito gajio posebne simpatije. Dado Pršo odveo nas je u Portugal golom u Ljubljani, iako je u toj utakmici isključen Tudor i imali smo igrača manje. Za Portugal, tadašnja je Nova TV, u posljednji trenutak sklopila dogovor s Karlovačkom pivovarom i trebalo je, po kratkom postupku, osmisliti televizijski projekt.

Božo Sušec vodio je projekt Portugol, vrlo ambiciozno zamišljen, na HTV-u, ali, iz nejasnih razloga, u jaku ekipu sukomentatora i analitičara, nije pozvao Ćiru Blaževića. Uskočili smo, 'kaparili' Ćiru, i u Lisabonu iznajmili prostor predviđen za okupljanje hrvatskih navijača, zabavni program, ali i za emitiranje naše emisije. Nismo imali nikakvih prava pa sam, svaki put kada bih na snimanje ulica Lisabona poslao nekog od mojih tadašnjih juniora – Sašu Sušeca, Filipa Brkića ili Anju Alavanju – strepio hoće li završiti s oduzetom kamerom ili možda i s kakvom prijavom. Sve je, na kraju, prošlo dobro, a legendarni Ćiro postigao je nemoguće. Ljudi su gledali utakmice na HTV-u, pa okretali Novu da čuju njegove komentare, jer smo se uključivali neposredno nakon završenih poluvremena.

Bilo je tu još mnogo uglednih gostiju, koncept 'Karlovačko korner' živi i danas, ali najvažniji, nogometni dio priče, nije prošao dobro. Nula sa Švicarcima u prvoj utakmici, izazvala je i najveći skandal EURA. Ćiro je izrazio želju da ode s ekipom na presicu u kamp reprezentacije i, ne sluteći ništa, pristao sam da krene sa Sašom. U jednom trenutku zazvonio je mobitel i, sav izbezumljen, Saša javlja – Ivice, Ćiro je napravio spektakl! Jedino pitanje – imamo li to snimljeno? Imali smo, naravno, a Ćirin nastup u kampu i reakcije Herr Otta na javne kritike bile su danima predmet razgovora u Hrvatskoj, ali i u Portugalu.

Karlovačko korner je eksplodirao, gužve su postale goleme, svi su dolazili vidjeti Ćiru i naša javljanja. Nakon tog nastupa odigrali smo 2:2 protiv Francuza, a u posljednjoj utakmici, protiv Engleza, nismo više imali šansi, iako je Niko Kovač zabio već u petoj minuti. Rooney nas je nokautirao, vratili smo se kući, a Herr Otto se oprostio od reprezentacije. Živković, Rosso, Šokota, Tokić, Babić, Neretljak, Bjelica, Tomas, Mornar, moj je dojam da na velikim natjecanjima nikada nismo imali manje zvučnu, da ne kažem slabiju momčad. Ipak, Herr Otto je definitivno pokrenuo trend okupljanja hrvatske nogometne dijaspore – u reprezentaciju su pozivani i čvrsto se za mjesta izborili Robert i Niko Kovač, Joe Šimunić, Ivan Klasnić, u kvalifikacijama je igrao i Mladen Petrić.

Nastup u Portugalu ocijenjen je kao neuspjeh, iako, objektivno, nismo imali reprezentaciju za velike stvari. Barića je naslijedio Zlatko Kranjčar a time je pokrenut i jedan novi trend. Na klupu reprezentacije dolaze mlađi treneri koji donose novi duh i novu energiju, što će se osjetiti već u kvalifikacijama za SP u Njemačkoj. Cico Kranjčar proveo nas je kroz skupinu sa Švedskom, Bugarskom, Mađarskom, Islandom i Maltom, neokrznute, bez poraza, sa sedam pobjeda i tri neriješena ishoda. Kranjčar nije napravio velike rezove u kadru koji je selektirao i pripremio Otto Barić (i to je jedan od razloga zašto Otto zavređuje mnogo više poštovanja no što ga je u Hrvatskoj dobio ), ali je bitno promijenio način igre.

Šimunić i Robert Kovač, Srna i Niko Kovač, Pršo – Cico je stvorio kralježnicu oko koje se uspješno gradila ponovo prepoznatljiva igra – zabili smo 21, a primili samo pet golova u kvalifikacijama. Ali Cico je odmah zaradio i svoj križ – mnogi nisu mogli prihvatiti da je sin Niko odmah, u prvoj utakmici tatinog mandata, protiv Mađara, bio u početnih 11. Taj je križ Cico Kranjčar nosio sve do kraja priče u Njemačkoj, bez obzira kako je Niko igrao na terenu.

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku