Nogomet KOJI JE CILJ?

Teško prihvatljivi maksimirski zvižduci

  • Autor: Borut Šips
  • 5.8.2011 11:31:34
  • 4.8.2011 23:30:45

Dinamo je u ovoj sezoni upisao pet pobjeda i jedan (bezbolan) remi, uz gol razliku 10:1. Bez natruha stresa prošao je u zadnju kvalifikacijsku rundu Lige prvaka, a brojna publika to je dočekala na nož

Da Ibanez nije zabio za 1:0, igrače i poglavito trenera ispratile bi salve zvižduka. Lijepo popunjene maksimirske tribine kipjele su i sipale žuč prema treneru kojemu se od početka ne vjeruje. A sve to vrijeme Helsinki je bio nemoćan poput uškopljenog zavodnika.

Dinamo nije briljirao, ali nije bio ni loš. Stativa Beqiraja i prethodna akcija idu u prilog Jurčićevoj tezi koji je nakon dvoboja branio prezentaciju svoje momčadi. 20-ak udaraca prema golu, apsolutna terenska premoć i miran prolaz… Nije bilo dovoljno.

Zagrebačku publiku mnogi zovu zahtjevnom, iako je točan termin – razmažena. Dovoljno je malo ušminkati stadion i otvoriti vrata europskih dvoboja za 'dvije plastične boce' i eto naroda koji Dinamo inače baš i ne zanima. Pamti se gomila besplatnih ligaških utakmica koje nisu privukle masu, a u oba slučaja igrao je Dinamo. Protiv Nefčija ispisana je bajka jer je realizacija bila besprijekorna i publika koja nema naviku dolaziti na stadion zaključila je da je to samo prva u nizu 'laganica'.

Da se dvoboj igrao do nedjelje, Helsinki vjerojatno ne bi dva puta svladao Kelavu i tu navijač stavlja točku. Makijavelističke metode vladaju današnjim nogometom na svim razinama, pitanje je kako bi se razvijao mladi Mourinho da ga je bodrila maksimirska publika u dvobojima koji koštaju jednu kunu?

Iza Jurčića je prvi, relativno uspješan mandat u kojemu prave igre nije bilo i taj balast prati ga i u novom pokušaju. Uveo je romb u veznu liniju, potpuno standardizirao (šteta za Alispahićev peh) i polako gradi momčad. Nikad nije bio pretjerano popularan, ali zaslužio je priliku. Nešto što mu je u srijedu uskraćeno.

Zvižduci su tema za sociologe i analitičare društvenih fenomena, ali neke stvari može dekodirati i laik. Ovakva publika ne razumije nogomet koji odudara od blještavila Lige prvaka i Premiershipa, na koji je putem TV-a navikla, i ne prihvaća da Dinamo ne može tako igrati. Do nogometne raskoši, ako i zanemarimo kvalitetu igrača, dolazi se apsolutnom uigranošću, a Dinamo kontinuirano prodaje. Ovoga ljeta nije, ali u prvih 11 su četiri pojačanja plus novi trener i to opet treba uhodati. Ništa ne ide preko noći, barem ne u nogometu.

U pitanju su zaista bili silno masovni zvižduci, ne pojedinačna iskakanja, a odbrojavale su se minute do potvrde Dinamovog plasmana u obećanu zemlju. Kolosijek za Ligu prvaka, a Europska liga osigurana. Situacija u koju nije došla (iako su oni postavili temelj) ni generacija Dudua, Modrića, Vukojevića, Ćorluke… Nema šanse, ni promila, da se takva situacija projicira na ijedan engleski, njemački stadion ili stadion bilo koje druge zemlje gdje je nogomet strast, a ne pomodna kometa koja zasja prilično rijetko. Poglavito u Zagrebu. Nije upitno da navijači imaju pravo artikulirati svoj stav. Bodriti, ali i kuditi, pa ponekad i uvrijediti. To su sve legitimne slike s tribina, ali navijač je tu da pomogne svom klubu. Da ga podrži i kada mu ne ide, a pogotovo kada je situacija apsolutno pod kontrolom.

Od četvrtog pretkola do kraja sezone europske ulaznice će se adekvatno naplaćivati. Šteta zbog brojne djece koju su roditelji za par kuna doveli da vide 'ponos grada', ali ta će promjena donijeti i neke kvalitetne nuspojave.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku