Miroslav Blažević je uvijek u formi! Trener svih trenera tek što je izašao iz bolnice, gdje je operirao melanom, sjeo je na glavnom zagrebačkom trgu s nekolicinom novinara i svakako se potrudio dobro ih zabaviti. Iako je dobrano zagazio u osmo desetljeće života i iako iza sebe ima dvije operacije karcinoma, Ćiro ostavlja dojam sretnog i razigranog dječarca, punog života i planova za budućnost.

S Ćirom smo razgovarali u Maloj kavani, njegovom omiljenom zagrebačkom mjestu za pijenje kave, jutro nakon operacije. Kolega iz Sportskih novosti odavno zna da je Ćiro spreman istupiti i započeti šou kad god se upale svjetla reflektora, no kolega iz kineske novinske agencije Xinhua to tek uči.

'Da nisam takav, sine, bio bih pop. Užasno me živciraju oni koji neće ništa komentirati, a onda se žale da ih nema u novinama. Ja sam čovjek kojeg ljudi vole i sretan sam zbog toga', objašnjava Ćiro, ljubeći između rečenica obožavateljice koje su mu pružale ruku potpore. A onda se uozbiljio:

'Sine, nije mi bilo lako. Sam sâm proživljavao golgotu tog prokletog melanoma, nisam htio opterećivati ni obitelj. Možete samo zamisliti kako sam se osjećao u trenutku kad sam saznao dijagnozu, no vrlo brzo sam se sabrao i odlučio boriti. Prije dva tjedna skinuli su mi melanom veličine jednog centimetra, a sad i kožu oko njega u širini od tri centimetra. Liječnici su jako zadovoljni, toliko da nemam više ni kontrola. Sad još pijem antibiotike, nosim okolo kateter sa sobom, ali već 30. svibnja letim nazad u svoju Kinu.'

Trebali ste biti operirani u KB-u Sestre milosrdnice, no u zadnji čas ste promijenili odluku. Zašto?
Mediji su napravili preveliku gužvu i nisam htio opterećivati i osoblje i ostale pacijente svojim problemom. Nisam ja jedini bolesnik, ima i puno težih slučajeva od mene i njima treba mir u bolnici, a ne horda novinara koja prati nekog Ćiru Blaževića zbog jadnog melanoma. Tim ljudima treba nada, a ne gužva oko bolničkog kreveta, i poručujem im da uvijek ima nade, da se treba boriti.

Povratak u Kinu ističete kao primarni cilj. A što je s oporavkom nakon operacije?
Mene zanima samo povratak u moju drugu domovinu. Da, sine, Kina je moja druga domovina. Tamo su prekrasni ljudi, tamo je moja nogometna ambicija, u Kini je sve što mi treba. To je moj sanatorij. Rekao sam svojim Kinezima da, ako baš moram umrijeti, neka to onda bude u Londonu iduće godine, za vrijeme Olimpijskih igara na kojima ću biti s njihovom nogometnom reprezentacijom.

Zaista ste im to rekli? Nije li malo fatalistički pričati o svojoj smrti?
Naravno da sam im rekao, nego što! Oni me toliko vole, učinit će sve za mene i ja im to moram vratiti. Moram proći taj Oman u dvije utakmice i riješiti stvar. Znam da neću doživjeti 110 godina, ali Olimpijadu hoću, i gotovo. To je moj sveti cilj.

Znači da ne dolazi u obzir povratak u Hrvatsku?
Ne, ne dolazi u obzir. Želim što dulje ostati u Kini i napraviti rezultat s tim divnim dečkima.

A da vas pozove Zdravko Mamić da preuzmete Dinamo?
Ma kakav Dinamo, više me nema ni u Dinamu ni u Hrvatskoj.

Kakvi su vam igrači u reprezentaciji? Ima li internacionalaca?
Uspio sam dovesti dvojicu koji ne igraju u domaćoj ligi, nego u Europi, a svi ostali igraju u kineskoj prvoj ligi. To su moji ratnici, vojska s kojom ću pokoriti Oman. Brzo uče, disciplinirani su, slušaju i rade kako im se kaže. Svi znaju da imaju posla s najboljim trenerom na svijetu i da nema razgovora o mojim metodama i idejama.

Kakva je infrastruktura u kineskom nogometu? Možete li, recimo, usporediti kvalitetu priprema Hrvatske iz 1998. i ovu, 'svoju' Kinu?
Kinezi ne priznaju prosječnost, u svemu žele biti najbolji, pa tako i u nogometu. Infrastruktura im je puno bolja nego naša, a o uvjetima za pripreme reprezentacije da i ne pričam. Onog trenutka kad su si postavili za cilj odlazak na Olimpijske igre bili su i spremni osigurati najbolje uvjete - od trenera i igrača, do mjesta za pripreme i prijateljskih utakmica za uigravanje.

Ukoliko prođete Oman, je li cilj medalja ili će poslodavci biti zadovoljni samo sudjelovanjem na Olimpijadi?
Ma kakvo je to pitanje? Oman prolazim, i točka! Istina, ta reprezentacija je nagazna mina, može iznenaditi, ali ne mene i moje Kineze. A o Londonu i ciljevima još ćemo pričati. Najteže je kvalificirati se, čini mi se puno lakše proći olimpijski turnir.

Najvećim trenerskim uspjehom često ističete broncu s Hrvatskom u Francuskoj 1998. Kako biste na toj ljestvici uspjeha pozicionirali odlazak u London 2012. s Kinom?
Uz bok trećem mjestu na Svjetskom prvenstvu. Definitivno bi izborena Olimpijada bila istovjetan uspjeh najvećem sportskom rezultatu Hrvatske svih vremena.

Dakle, iz Kine svakako čekamo dobre vijesti?
Prvu utakmicu igramo doma, u Šangaju. Htjeli su prebaciti utakmicu u Peking, ali im nisam dao. Pa u Šangaju mi 10.000 ljudi na običnoj prvenstvenoj utakmici, dok sam sjedio u loži, viče: 'Ćiro, majstore!' Tamo imam svoje navijače i uz njih moram ostvariti dobar rezultat. Kakav Oman, idemo u London iduće godine i gotovo!