Sportski magazin SPORTSKA RAZOČARENJA U 2010.

Košarkaši u rangu Maradone i Dunge

  • Autor: N. Miladin
  • 17.12.2010 10:21:47
  • 17.12.2010 8:13:00

Godina koja je na isteku, srećom, nije obilovala prevelikim sportskim razočarenjima. Istina, gotovo cijeli hrvatski sport je na izdisaju, no 2010. ipak nije jedna od onih godina koje ćemo pamtiti po lošim rezultatima i frustrirajućim dostignućima

Neodlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričku Republiku oplakali smo još prošle godine. Kiks u kvalifikacijama i frustracija navijača zbog propuštanja najveće nogometne smotre obilježili su 2009, pa smo do lipnja imali vremena sabrati misli, odabrati momčad za koju ćemo navijati i provoditi sate i sate uz male ekrane gledajući kako se najbolji bore za prestižni pokal prvaka svijeta.

Srećom, nismo Brazilci ili Argentinci pa da nacionalnom tragedijom smatramo izostanak pobjede na SP-u, nažalost nismo niti Novi Zeland pa da prolaz kvalifikacija oplodimo sasvim solidnim nastupom u JAR-u i proslavimo uz galone piva. Španjolci su na kraju uzeli svjetski naslov, oduševili su i Nijemci, a epiteti koje obično lijepimo uz razočarenja ovog su puta mahom išli na adrese Južnoamerikanaca.

Mirko u carstvu snova
U rubriku razočarenja svakako ulazi i nokaut Mirka Filipovića u UFC-u tijekom rujna. Frank Mir ga je nasadio na koljeno u trećoj rundi i ma koliko bi taj poraz trebalo shvaćati kao nešto što se u tako brutalnom sportu događa često, Hrvati su po tko zna koji put okrenuli palac dolje za Cro Copa. Ponovno se pričalo o nužnosti Mirkova umirovljenja, postavljala su se pitanja što to sve njemu treba, a posve su zanemarene financijske i sportske okolnosti. Kako bilo, Filipovića je Mir mirno poslao u carstvo snova, a naš borac i dalje razmišlja kako dalje.


Pomalo razočaravajuća bila je i sezona Marina Čilića u svijetu tenisa. Očekivanja njegovog velikog napretka ispostavila su se kao prevelika i mladi Međugorac definitivno, baš kao niti njegovi navijači, ne može biti zadovoljan 2010. godinom. Istina, dobro je krenuo u sezonu, obranio je titule u Zagrebu i Chennaiju, igrao finale Münchena na zemlji, i to je bilo to. U Wimbledonu je izgubio od Floriana Mayera s glatkih 3:0 u setovima, baš kao i na US Openu od Ukrajinca Ilije Marčenka, tek je Australian open bio dobar (poraz u polufinalu od Andyja Murrayja), a Roland Garros solidan (poraz od Robina Soderlinga u 1/16 finala).

Za razliku od Čilića, od Ivana Ljubičića nije se previše očekivalo, a on je sezonu završio u velikom stilu. Osvajanje Indian Wellsa svakako je velik doseg, a nagrada za dobre rezultate tijekom godine mu je 17. mjesto na ATP ljestvici, tek tri mjesta je lošiji od sunarodnjaka iz Međugorja. Mario Ančić? On je odigrao tek pet mečeva na ATP Touru, od kojih je dva dobio. Očito je bolest prejaka, pa je mladi Splićanin iskoristio slobodno vrijeme i završio studij prava. Ivo Karlović se također nije naigrao u 2010. godini. I njega su ozljede spriječile u puno većem dosegu od omjera pobjeda i poraza 17:9. Uostalom, igrao je samo prvi od četiri Grand Slam turnira.

Košarka u banani
Kad se spominju sportska razočaranja, onda svakako jedan veliki tekst valja posvetiti hrvatskoj košarci. Nije toliko problem u igračima koliko u srozavanju nekad drugog sporta u državi na niske grane, toliko niske da se neki veliki klubovi nalaze pred gašenjem. I nije pritom riječ (samo) o Ciboni! Krenimo redom.

Reprezentacija je krajem rujna u Turskoj igrala svoje drugo svjetsko prvenstvo. Očekivanja su bila prilična, a oni najzagriženiji navijači čak su najavljivali medalju. No ponovno smo doživjeli pljusku! Otvaranje s Amerikancima prošlo je prema očekivanjima i tih minus 28 nije bilo ništa strašno. Uslijedila je pobjeda protiv Irana od 20 razlike, a onda je počelo šamaranje. Slovenci su nam prvo pokazali gdje nam je mjesto i da smo prezeleni za visoki plasman, zavaravajuća pobjeda nad Tunisom samo nam je otvorila vrata idućeg kruga i nudila lažnu nadu u kvalitetu, da bi minus 18 protiv Brazila, koji je igrao s pola snage, zapravo konačno definirao našu momčad kao jednu od onih koja sigurno ne bi bila na SP-u da Fiba nije promijenila pravila i omogućila ulazak na natjecanje reprezentacijama kojima tamo realno nije mjesto.


U osmini finala protiv mladih, ali izvrsnih Srba doživjeli smo samo još jedan u nizu nevjerojatnih poraza u posljednjoj sekundi. Rašić je pogodio svoje bacanje, Hrvatska je pognute glave vraćena u svoju zbilju, a Srbi su otišli do polufinala i četvrtog mjesta na svijetu. Nemojmo zaboraviti da je na sličan, ali još dramatičniji način i Cibona ove godine izgubila naslov pobjednika NLB lige, i to usred Zagreba. Takve stvari se ne događaju slučajno!

Platit će narod!
Ako nam je reprezentacija u banani, što onda reći za klubove? Šibenik je ugašen zbog duga od 500.000 kuna. Klub u kojem je ponikao Dražen Petrović, koji ima veliku povijest i koji je hrvatskoj košarci dao još niz izvrsnih košarkaša više ne postoji zato što se nije pronašao nitko tko bi pokrio dugovanje u iznosu nekoliko premija, recimo nogometaša Dinama. Katastrofalno i sramotno! Grad, sponzori, navijači, bilo tko mogao je pomoći, za sport je to minoran novac, no kad je u pitanju klub s Baldekina - očito je prevelik.


Zadar i Cibona su u vrlo sličnim problemima. Oba kluba muku muče s dugovima, podmirivanjem osnovnih potreba poput računa za struju i vodu, a jedina je razlika u količini novca koji nedostaje. Jasno, nitko se ne pita kako je dug napravljen, nego samo tko će ga podmiriti. Kao da su gradovi i porezni obveznici dužni plaćati tuđe pogreške. I Zadrani i 'vukovi' ostvaruju katastrofalne rezultate, bez neke jasne vizije da bi sutra moglo biti bolje. Grad Zagreb će pomoći Ciboni i život će ići dalje dok neka nova uprava ne napravi novi dug. Pa će i to platiti porezni obveznici, koji i nisu navijači tog kluba, kao da se ništa nije dogodilo.

Recesija ili zamračivanje love?
Treba li nakon svega ipak žaliti za 2010. godinom ili ju što prije pospremiti u ropotarnicu povijesti? Realno, godina uopće nije bila tako loša, bilo je i puno lošijih. To što reprezentacija nije izborila Svjetsko nogometno prvenstvo treba uzeti kao puku realnost, a ne kao slučaj. Ni Englezi, sjećamo se svi, nisu bili na Euru 2008, a velika su nogometna nacija, puno veća i snažnija od Hrvatske.

S druge strane, godine i desetljeća sportskog kriminala i nebrige, loših zakona i propisa konačno su nam se počeli obijati o glavu. Košarkaši su među prvima osjetili recesiju, no nipošto nisu niti prvi niti posljednji. To što im se svima dogodilo odjednom, i to baš u kalendarskoj 2010, o tome bi trebale razmišljati mudre glave u matičnom savezu, pa i Hrvatskom olimpijskom odboru. Mi mislimo da to nije slučajno! Za to vrijeme policija i Državno odvjetništvo mudro šute i nitko ne objašnjava dugove niti upire prstom tko je trošio više nego je smio ili je možda i zamračio lovu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku