'Uvijek sam vjerovao da su ljudi srce kluba i tim načelom sam se nastojao voditi. Proveo sam ovdje prekrasno vrijeme. Sad vam kažem da je to - to. Gotovo je, hvala vam.'

Nakon što je ovoga ljeta objavio da se više neće kandidirati, 15. studenog 2019. Uli Hoeness službeno se povukao s mjesta predsjednika Bayerna. Svoju je odluku krajem rujna ovako objasnio u razgovoru s reporterom Sportsa Illustrateda:

'Imam 67 godina, u siječnju ću napuniti 68, i nisam želio da me drugi na kraju odluče maknuti. Odlazim u jako dobro vrijeme. Klub financijski sjajno stoji i oko njega vlada dobra atmosfera. No najvažnije od svega je to što sam uspio naći ljude koji će me zamijeniti. Herbert Heiner, bivši glavni menadžer Adidasa, preuzet će funkciju predsjednika, a u klubu smo se dogovorili da za dvije godine Oliver Kahn zamijeni Karl-Heinza Rummeniggea na mjestu predsjednika izvršnog odbora. Moj odlazak s mjesta predsjednika sjajno se poklopio s tim odlukama. Ostat ću član nadzornog odbora sljedeće tri ili četiri godine. Ako netko bude tražio pomoć ili savjet, rado ću pomoći, ali neću se nametati novoj upravi. Ako me budu trebali, bit ću tu, ako ne, ostat ću u pozadini.'

Nedavno, kada je s mjesta trenera smijenjen Niko Kovač, jedini je imao petlju pravu istinu reći upravo Uli Hoeness.

'Sigurno su postojale struje unutar momčadi koje su željele Kovačev odlazak. Zato je uprava reagirala. Najveći pritisak dolazio je od momčadi. Uvijek sam za komunikaciju i diskusiju, igrači mogu izražavati svoje mišljenje - ali na kraju odlučuje vodstvo kluba', kratko i jasno kazao je Hoeness za Kicker.

Živa legenda kluba za koji je vezan 49 godina

Po mnogima jedan od sinonima za Bayern, Uli Hoeness u klubu je, i zapravo u središtu njemačkog nogometa, u nekoj od uloga već 49 godina. Postigao je vrhunske rezultate i kao igrač i kao sportski djelatnik, no ujedno je jedna od najkontroverznijih osoba njemačkog nogometa. Kao igrača, nisu ga voljeli ni navijači ni novinari. Godine 1975. časopis Kicker objavio je njegovu biografiju. Takvi tekstovi u pravilu su se pisali u pozitivnom tonu, no ne u Hoenessovu slučaju:

'Neki igrači igraju za publiku. Neki igraju onako kako misle da bi trebali igrati i nije ih briga sviđa li se ono što rade publici ili ne. I na kraju, neki igraju za klupu, jer na njoj sjedi trener. Uli Hoeness je klasičan primjer trećeg tipa.'

Ulrich Hesse-Lichtenberger, autor vrlo esejistički pisane i često, po osobnom mišljenju, previše kritične povijesti njemačkog nogometa, 'Tor! The Story of German Football', objasnio je da su autori Kickera između redaka željeli reći da se Hoeness uvijek vodio privatnim interesima, najčešće motiviran novcem.

'Ako osvojimo ovo Svjetsko prvenstvo... Što? Postat ćemo besmrtnici? Spominjat će nas kao velikane igre? Ne! Ako osvojimo ovo Svjetsko prvenstvo, osigurat ćemo svoju egzistenciju do kraja života!' rekao je početkom 1974. Oduvijek je bio takav. Još kao srednjoškolac njegovao je odnos s lokalnim novinarima u Ulmu kako bi redovno pratili uspon njegove karijere. Njegov tadašnji trener rekao je da je Hoeness oduvijek znao što želi postići. Kada je, već u Bayernu, objavio da se ženi, javno je ponudio ekskluzivni intervju i slike s vjenčanja za iznos od 25 tisuća maraka. Njegov suigrač Paul Breitner konstatirao je:

'Nevjerojatno je to kako dobro Uli razvija poslovne ideje.' I nadodao: 'Bez njega nikad ne bih zaradio nikakav novac izvan nogometa.'

I u Bayernu i u reprezentaciji često je bio, ako ne u sukobu, onda barem u hladnim odnosima sa suigračima. Početkom 1974. bijesni Günter Netzer nazvao ga je banditom i optužio da ga je namjerno sabotirao za vrijeme utakmice reprezentacije kako bi ga izbacio iz prve momčadi.

Kontroverze su ga pratile i kao Bayernova direktora. Mnogi su ga optuživali da politikom dovođenja igrača ciljano slabi protivnike u Bundesligi. Na kraju, tu su i njegovi problemi sa zakonom. U travnju 2014. osuđen je na tri i pol godine zatvora zbog utaje poreza, od čega je proveo zatvoren godinu i pol.

Simbol nove generacije nogometaša i predvodnik štrajka

Dobar dio averzije publike i novinara prema Hoenessu u njegovim igračkim danima proizlazio je iz tadašnje specifične njemačke sportske kulture. Njemački sportski administratori prezirali su profesionalizam, a koji je u njemački nogomet uveden gotovo na silu tek u šezdesetima, kad je postalo jasno da je tadašnje stanje neodrživo. Hoeness je, s druge strane, bio jedan od simbola nove generacije nogometaša, koja je u sedamdesetima već vrlo glasno inzistirala na tome da su oni profesionalci i da ih se za ono što rade treba platiti, i to dobro.

Najpoznatija epizoda bio je štrajk igrača neposredno uoči početka Svjetskog prvenstva 1974., kojemu je Zapadna Njemačka bila domaćin, kada su večer prije prve utakmice odbili igrati ako im savez ne podigne premije. Slični trendovi su se u isto vrijeme javljali u više europskih nogometnih kultura, no ni jedna nije imala toliko jak zazor prema profesionalizmu poput njemačke, pa je onda i logično to da je najistaknutiji predstavnik novih struja postao dežurni negativac.

No uz Hoenessa se vežu i drukčije priče. Na njegovu je inicijativu Bayern sustavno pomagao svojim bivšim igračima. Neki su, u razdoblju kada im je pomoć bila najpotrebnija, i živjeli kod njega. Poput Larsa Lundea, nakon njegove prometne nesreće, ili Mehmeta Scholla, kada se borio s depresijom. Pobrinuo se i za to da Gerd Müller završi na odvikavanju od alkohola, nakon čega mu je, ne slušajući brojne prigovore, dao posao u Bayernu.

'Od svih velikih klubova u Europi Bayern je najhumaniji. Kad god je igrač bio u problemima, prema njemu su bili velikodušni. Naprimjer, Alan McInally ostao je invalid, a nije imao nikakvo osiguranje. Klub je rekao - nema problema i praktički mu poklonio novac. Naš poslovni direktor (Uli Hoeness) netko je kome se uvijek možete obratiti kada se pojavi takav problem', rekao je Markus Babbel 2000. godine, kada je pod ne pretjerano ugodnim okolnostima napustio Bayern.

Osim igračima, pomagao je drugim njemačkim klubovima. Bayern je na njegovu inicijativu na više načina pomogao St. Pauliju, Herthi, Borussiji Dortmund, 1860 Münchenu i Hansi Rostock kada su ti klubovi upali u financijske probleme.

Mnogi su Hoenessovu sklonost pomaganju drugima povezivali s traumatičnim iskustvom iz njegova života. Naime 17. veljače 1982. s tri prijatelja letio je malim avionom na utakmicu reprezentacije. Dok je spavao u stražnjem dijelu aviona, on se srušio. Sat nakon nesreće u šumi ga je pronašao lovac kako prekriven krvlju u šoku tetura okolo. Imao je slomljenu ruku i gležanj te potres mozga. Od četiri putnika, jedini je preživio pad. Kasnije je uvijek govorio da se gotovo ničeg ne sjeća.

Sa suprugom Susannom u braku je već više od četrdeset godina i imaju dvoje djece: Sabinu i Floriana. Njegov mlađi brat Dieter Hoeness također je bio profesionalni nogometaš. Dugo vremena igrao je za Bayern, a nekoliko nastupa je upisao i za reprezentaciju. Između ostalog, ušao je kao zamjena u finalu Svjetskog prvenstva 1986. koje je Njemačka izgubila od Argentine.

U rodnom Ulmu kao tinejdžera uočio ga je trener Bayerna

Urlich Hoeness rođen je 5. siječnja 1952. u Ulmu, u njemačkoj saveznoj državi Baden-Württemberg. Otac mu je bio mesar, a on je pohađao lokalnu gimnaziju, u kojoj je, između ostalog, vodio školske novine. Nogomet je počeo igrati u VfB Ulmu, a kasnije u klubu TSG Ulm 1846. U karijeri je igrao kao krilo i u sredini terena. Bio je dio generacije koja je sedamdesetih učvrstila Njemačku na poziciji nogometne velesile. Kao osamnaestogodišnjaka, 1970. godine, uočio ga je trener Bayerna Udo Lattek te ga doveo u moćni bavarski klub. Istaknuo se odmah u prvoj sezoni, u kojoj je Bayern završio kao drugi u ligi uz osvojen kup. Nastavio je nizati uspjehe. Bayern je od 1972. do 1974. tri puta zaredom bio prvak Njemačke, a od 1974. do 1976. tri puta zaredom prvak Europe. Godine 1972. debitirao je za reprezentaciju. Iste godine bio je u momčadi koja je osvojila Europsko prvenstvo, igrajući ono što je L'Equipe opisao kao nogomet iz 2000., da bi dvije godine kasnije tome pridodali, ali uz manje upečatljivu igru, i svjetski naslov. U finalu je skrivio penal na Johanu Cruijffu iz kojega je Nizozemska došla u vodstvo, ali Nijemci su uzvratili s dva gola i izdržali do kraja utakmice.

Nakon finala odvila se jedna od bizarnih epizoda kakvima obiluje povijest njemačkog nogometa. Kada su igrači ulazili u blagovaonicu minhenskog hotela Hilton, na službenu proslavu svjetskog naslova, pogledom su tražili svoje žene i djevojke. Našli su jedino Susi Hoeness te joj se pridružili za stolom. No uskoro ju je konobar zamolio da napusti prostoriju, istaknuvši da su iz saveza zabranili sudjelovanje žena nogometaša na proslavi. Hoeness je razmijenio bijesne riječi s predstavnikom saveza, nakon čega je sa suprugom napustio prostoriju. Isto su učinili mnogi drugi igrači. Vratar Sepp Maier tu je epizodu prokomentirao uz mnogo sarkazma.

'Mi Nijemci možemo organizirati savršeno Svjetsko prvenstvo i disciplinom svladati čak i najteže protivnike. No nemamo ni najmanje pojma kako organizirati zabavu.'

Epizoda je ostavila trajne posljedice na momčad. Gerd Müller, Wolfgang Overath i Jürgen Grabowski iz protesta su odbili nastaviti nastupati za reprezentaciju, a nekoliko mjeseci kasnije povukao se, do 1982., i Paul Breitner. Hoeness je ostao u reprezentaciji, a dvije godine kasnije promašio je četvrti njemački jedanaesterac u raspucavanju u finalu protiv Čehoslovačke, neposredno uoči Panenkinog legendarnog izvođenja za pobjedu.

Teška ozljeda koljena i mjesto glavnog direktora Bayerna

U finalu Kupa prvaka 1975. protiv Leedsa ozlijedio je koljeno. Od ozljede se nikad nije potpuno oporavio, zbog čega se 1979., nakon propalog transfera u HSV i neuspješnog pokušaja da rehabilitira svoju karijeru posudbom u Nürnberg, u dobi od tek 27 godina povukao iz nogometa. No ubrzo je uslijedila senzacija. Početkom godine Wilhelm Neudecker, tadašnji predsjednik Bayerna, objavio je da će Hoeness od svibnja biti sljedeći klupski glavni direktor. On je još uvijek najmlađa osoba koja je obnašala tu dužnost u njemačkom nogometu, a mnogi su njegovo imenovanje dočekali s mnogo skepse. No Bayern je već u prvoj njegovoj sezoni osvojio naslov i najavio novo desetljeće svoje dominacije njemačkim nogometom, a Hoeness je dobio priliku na nivou upravljanja pokazati svoje financijske vještine za koje je bilo jasno da ih posjeduje još dok je bio igrač.

Koliko god da je Bayern dominirao Bundesligom, rezultati u Europi nisu zadovoljavali. Dva puta su gubili u finalu Kupa prvaka - 1982. od Aston Ville, a poraz u finalu od Porta 1987., uoči kojega je tadašnji predsjednik Fritz Scherer već pripremio slavljenički govor, Hoeness je dugo smatrao najtežim porazom u svojoj karijeri. Dodatni problem bila je tadašnja talijanska financijska dominacija europskim nogometom. Bayern se prilagodio i Hoeness je u drugoj polovici osamdesetih počeo primjenjivati novu strategiju dovođenja igrača. Budući da nisu mogli zadržati svoje najveće zvijezde pred zovom novca s južne strane Alpa, Bayern je tako dobiven novac počeo koristiti kako bi doveo već afirmirane mlade igrače iz ostalih njemačkih klubova. Nakon nekoliko godina oni bi otišli u Italiju, a Bayern bi opet krenuo u kupovinu po Njemačkoj. Veći novac trošio se samo na napadače, koji su uglavnom propadali. Hoeness je isticao kako Bayern tom politikom pomaže drugim njemačkim klubovima, prelijevajući u njih novac zarađen prodajom igrača u Italiju, a kritičari su isticali da time uništava konkurenciju. Bayern jednako dominira njemačkim tržištem i danas, a i kritike te politike ostale su iste.

Rane devedesete bile su razdoblje krize u Bayernu, a tada je skovan pojam FC Hoolywood, koji je označavao kaotično stanje kluba s puno velikih ega, u čemu su uživali tabloidi. Predsjednik Werdera je u jednom trenutku, nakon osvojenog naslova, izjavio da su oni pretekli Bayern u nogometnom, a Bosussia Dortmund u financijskom elementu. No to nije potrajalo i u drugoj polovici devedesetih klub se opet, premda uz puno oscilacija i sukoba, nametnuo kao dominantna sila u njemačkom nogometu. Ubrzo, 1999. godine, uslijedio je šokantan poraz u sudačkoj nadoknadi finala Lige prvaka od Manchester Uniteda, no dvije godine kasnije Bayern je napokon osvojio svoj četvrti naslov prvaka Europe.

Kako je američki model osigurao klubu novi izvor prihoda

Iza svih uspjeha stajao je rad Ulija Hoenessa, kojeg se opravdano smatra arhitektom modernog Bayerna. Po uzoru na američke sportove, razvijao je marketinški odjel kako bi osigurao novi izvor prihoda. Uz prilagodbe promjenama na tržištu nogometaša, nastojao je pratiti nove trendove u akademijama i sponzorskim ugovorima te je proučavao najuspješnije klubove u tim aktivnostima. Sustavnim radom te s velikom povijesnom bazom uspjeha iz sedamdesetih, pretvorio je Bayern u klub koji potpuno financijski, pa onda i sportski, dominira njemačkim nogometom.

Poznato je to da je Hoeness 2002. godine bio jedan od inicijatora pokretanja izgradnje Alianz Arene, u što je Bayern ušao s 1860 Münchenom. Stadion je završen 2005., a sljedeće godine Bayern je od gradskog rivala otkupio njegov dio i postao jedini vlasnik, premda je 1860 München nastavio igrati na stadionu do 2017. Zbog izvrsnog financijskog stanja klub je otplatio kredit za izgradnju stadiona već 2014. godine, punih 14 godina prije očekivanog roka. Uli Hoeness postao je potpredsjednik Bayernova izvršnog odbora početkom stoljeća, a predsjednikom Bayerna u studenom 2009. godine.

Mandžukić za povijest i titulu prvaka Europe; istraga, suđenje, zatvor i povratak na čelo kluba

U većem dijelu prvog desetljeća novog stoljeća Bayern je stagnirao u Europi. Kao i sve njemačke klubove, pogodio ga je bankrot KirchGruppe, koja je držala TV prava za brojna sportska natjecanja u Njemačkoj. Dodatan problem je bilo što se to događalo u vrijeme u kojem su engleski klubovi, a i Real i Barcelona, prolazili kroz financijski bum. Bayern se oporavio do kraja desetljeća te, nakon izgubljenih finala Lige prvaka 2010. i - posebno bolno - na svom stadionu 2012. (Hrvati Ivica Olić i Danijel Pranjić bili su važan dio te momčadi), osvojio peti naslov prvaka Europe 2013. na kultnom stadionu Wembley pobjedom 2:1 nad Borussijom iz Dortmunda. Jedan od najzaslužnijih za to svakako je bio hrvatski nogometaš Mario Mandžukić jer je zabio prvi pogodak za Bayern u 60. minuti te je tako postao prvi Hrvat koji je postigao pogodak iz igre u finalu Lige prvaka. Konačni rezultat postavio je Arjen Robben u 89. minuti za veliko slavlje navijača Bayerna…

Hoeness je tada već bio pod istragom zbog utaje poreza. Za vrijeme istrage i suđenja je, uz podršku svih upravljačkih tijela kluba, ostao predsjednikom, no dan nakon presude podnio je ostavku na sve dužnosti.

Iz zatvora je izašao u veljači 2016., u kolovozu je najavio da će se opet kandidirati za predsjednika Bayerna, a u studenom je pobijedio na izborima bez protukandidata s više od 97 posto glasova 'za'. Kasnije je opisao kako je došlo do toga.

'To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Nisam imao namjeru vratiti se na dužnost u klubu. No kada sam došao na skupštinu članova, svi su ustali. Dobio sam aplauz koji je trajao, mislim, deset minuta. Vidio sam da žele da se vratim, pa sam se odlučio vratiti.'

Bayern je u 40 godina njegova rada prošao kroz velike promjene. Godine 1979., kada je postao generalni direktor, u njemu je 12 osoba bilo stalno zaposlenih i klub je imao godišnje prihode od 12 milijuna maraka. Danas za njega radi više od tisuću ljudi, dok su u sezoni 2017./18., zadnjoj za koju je Deloitte objavio svoju godišnju ljestvicu, ostvarili prihode od 629,2 milijuna eura, gotovo dvostruko više od prvog njemačkog pratitelja, Borussije Dortmund. Bayern je u zadnjih deset godina učvrstio svoju poziciju među klubovima s najvećim prihodima u Europi, dodatno se odlijepio od konkurencije u Njemačkoj i usporedno s time osvojio sedam zadnjih titula njemačkog prvaka. Uli Hoeness svakako je jedan od najzaslužnijih za sadašnji položaj Bayerna u svjetskom nogometu. S vremenom je postao jedan od njegovih simbola. Ta pozicija garantirala mu je ulogu negativca u očima velikog broja njemačkih ljubitelja nogometa. No kako je rekao njegov veliki rival iz igračkih i ranih direktorskih dana Günther Netzer:

'Ulija su od početka opisivali kao neprijatelja, no on nije mario za to jer mu je Bayernova reputacija bila važnija od vlastite. Bori se za svoj klub i pri tome riskira ulogu negativca. U mojim očima, to je prava veličina.'