OI2012

BICIKLOM NA OI, 22. DAN

Ekscelencija. Rezidencija. Pedalinci

Mladen Gaćeša i Marko Mitić, članovi biciklističkog kluba Pedalinac, prije četiri godine odvažili su se biciklima uputiti od Zagreba na Olimpijske igre u daleki Peking. Na XXX. OI u London krenuli su u pojačanom sastavu, a za tportal.hr - tekstovima, bogato ilustriranim fotografijama i videozapisima, koje omogućava nova Nokia Lumia - iz dana u dan izvještavaju o zanimljivostima s puta dugog gotovo 3000 kilometara kroz Hrvatsku, Mađarsku, Slovačku, Austriju, Njemačku, Švicarsku, Francusku, Luksemburg, Belgiju te Veliku Britaniju

Ljudi moji, danas je bio 'Dan D'. Inače volim dramatizirati i od buhe raditi slona, ali danas je stvarno bio dan koji ćemo pamtiti. Danas je bio dan radi kojeg bismo mogli napraviti novih 2.100 kilometara koje smo odbiciklirali dosad.

Cijela priča kreće od Slavena Hojskog, tajnika hrvatskog Sabora koji je također Pedalinac i svakodnevno prati naše putovanje. Kontaktirao je hrvatsko predstavništvo pri Vijeću Europe i najavio im da ćemo za koji dan prolaziti kroz Strasbourg, gdje oni obitavaju. Za vas sve diplomatsko-političke laike, predstavništvo je slično veleposlanstvu, ali nije veleposlanstvo. :) Radi jednostavnosti, u daljnjem tekstu ćemo ih zvati veleposlanstvo, nadam se da se neće uvrijediti.

Anica Djamić vodi predstavništvo, pardon veleposlanstvo, što je u stvari ekipa od šest ljudi koji se u Strasbourgu bore za interese Hrvatske. Teta Anica je bila oduševljena najavom našeg dolaska i organizirala za nas dan koji nećemo zaboraviti. Zovem je 'teta' od milja, jer bila je prava teta koja pazi i mazi svojih sedamnaest nećaka. Ona je zapravo prava faca, jer nisu lake te svakodnevne diplomatske bitke. Neki krivi korak može biti štetan za ugled cijele zemlje. Ja da napravim neku štetu, nitko ne bi ni primijetio. ;)

Powered by Nokia Lumia

Putopis i fotografije donosi Nokia Lumia, mobitel koji vam uz mnoštvo aplikacija s Marketplacea omogućava jednostavno snalaženje u Londonu za vrijeme Olimpijskih Igara

Uglavnom, par dana unaprijed smo znali što će nas sve čekati u Strasbourgu. Jutros i večer prije su se svi Pedalinci počeli neprimjetno 'kicošiti'. Recimo, svi smo imali neizrečenu potrebu oprati svoje bicikle. Priznajem, dan prije smo vozili stotinjak kilometara po vlažnom makadamu i bicikli su izgledali kao svinjčad razigrana u blatnom jarku. Ali da je to bio običan dan, nitko bicikle ne bi okrznuo ni krajičkom oka. :)

Druga stvar kojom se prepoznaje važnost ovog dana su naši biciklistički dresovi. Naime, svaki Pedalinac ima dva ista biciklistička dresa. Većina svaki dan koristi isti dres uz svakodnevno pranje i ribanje. Zašto jedan te isti dres koristimo? Pa zato što je onaj drugi tzv. 'misn' ili 'nošnja' ili 'paradna uniforma'. Nosi ga se samo u pravim prilikama. Ja sam taj drugi dres izvadio danas prvi put.

Četrdeset kilometara bicikliranja od našeg kampa do Strasbourga smo odvezli vrlo žustro i u jednom dahu. Odjednom, u jednoj cesti u vidljivo boljem kvartu grada vijori hrvatska zastava na zgradi. Osjećaj je kao da se vraćate kući, nešto fenomenalno. Na trećem katu nas je teta Anica primila vrlo gostoljubivo, zajedno s Višnjom, Ladom, Damirom. Namjerno ih sve nabrajam i ovom prilikom pozdravljam. Došli smo kao kockasta oluja. Zanimao nas je cijeli ured, svugdje smo turali svoje nosove, slikali se ispred svakog hrvatskog grba i poharali stol s grickalicama. Naravno da smo slabije doručkovali, jer smo čuli da bi ručak mogao biti obilan. :)

Ručak i jest bio obilan. Bio je u hrvatskoj rezidenciji, gdje živi teta Anica. E, ljudi, ponovo ću napisati, bili smo u r-e-z-i-d-e-n-c-i-j-i. Ma isto je kao normalan stan, samo veći. Ima više stvari po namještaju koje mogu pasti i razbit se. :) Opet me koncept bloga i pripadajuće fotografije spašavaju da se ne zakopam u opisivanju tog prostora.

A jelo je bilo raznovrsno i u biciklističkim količinama. Losos, sir s tartufima (to sam tamanio kao da je čips), fine salate, kobasice umotane u slaninu (to sam isto tamanio kao da je čips). Pada mi na pamet ona Balaševićeva pjesma 'Al' se nekad dobro jelo'. Ma znate tu stvar, '...i burek mastan, sve nam mast curila niz bradu... i gajba piva mlakog. Crnog.' :)

Na poziv tete Anice na ručku se pridružila jedna engleska dama. Ta engleska dama nosi ime Eleanor Fuller i stalna je predstavnica Ujedinjenog Kraljevstva pri Vijeću Europe. Kužite, žena predstavlja cijelu Veliku Britaniju prema Europi, a sad ruča sa nama. I pritom još ima titulu... pazite ovo... Njezina Ekscelencija. Nije nam to ona rekla, znali smo od ranije. Zna li tko kako se dobije ta titula? Kako se uopće ophodi prema Njezinoj Ekscelenciji? Ja sam imao ideju da ću pred njom morati kleknuti kao neki vitez iz 17. stoljeća. :) Žena se pokazala kao vrlo draga i jako impresionirana našim pothvatom. Sva pitanja su odavala njezino divljenje prema onom što radimo. Pravo priznanje Pedalincima, a i našoj domovini.

Ekscelencija se divi Pedalincima u rezidenciji. Baš mi je fora pisati riječi 'ekscelencija' i 'rezidencija'. :)

Ekscelencija. Rezidencija. Pedalinci u rezidenciji. Ekscelencija s Pedalincima. :)

Nakon ručka, uslijedio je odlazak u Gradsku vijećnicu i upoznavanje sa zamjenicom gradonačelnika, sve opet rezultat angažmana tete Anice. Gradska vijećnica nije neki zgraduljak na kojem veliki sat pokazuje točno vrijeme prolazniku na trgu, već je to grandiozna tvorevina iz koje povijest prodire iz svake cigle. Ulazna vrata su visoka jedno četiri metra i otvara ih zaštitar zlokobna izraza lica. Kroz ta vrata su kroz povijest ulazile limuzine s ministrima, premijerima, možda kakva zlatna kočija i car u njima. Danas je mehaničar Vrabac kroz ta vrata uvezao naš kombi koji, usput budi rečeno, zbog starosti nije dobio ekološku vinjetu u Njemačkoj. :)

Zamjenica gradonačelnika Nawel Rafiki Ermini je jedna odrješita žena marokanskog podrijetla, koja očito ima sve kompetencije sudjelovati u upravljanju ovako bitnim europskim gradom. I zamislite, ona je Pedalincima održala formalni govor o priznanju našeg pothvata i zahvalu na porukama olimpizma koje širimo. Još nam je otkrila jednu tajnu koja će biti jako bitno za našu Hrvatsku. Ali neću vam je reći. Izgorite od zavisti, tralalala. :)

I onda vrhunac dana. Slikanje u dvorani gdje je 1949. osnovano Vijeće Europe. U toj prostoriji gdje sad mi stojimo, bio je Winston Churchill, vjerojatno pušio cigaru i potpisivao povelju ili kako god se taj dokument već zvao. Samo pokušajte pojmiti taj ponos koji smo osjećali u tom trenutku. Ja nisam sposoban to izraziti. Ni bećarac nisam uspio iscijediti, a barem to mogu inače produciram u mikrosekundi.

Vrlo brzo nakon toga smo se pozdravili s tetom Anicom, izvanrednom domaćinkom i uputili se na put u kamp. U jednom trenutku smo još osjećali miris Churchillove cigare, a već pola sata poslije smo se vozili između francuskih polja pšenice i vinograda.

Dan koji nitko od nas neće zaboraviti i sigurno će u naš karakter utkati nešto pozitivno.

Još jednom pozdravljamo našu malu hrvatsku ekipu u Strasbourgu, ali vrlo veselu i vrijednu!

Ekscelencija. Rezidencija. Pedalinci. :)

Po pedali!