Pri kraju ovotjedne epizode RTL-ova zabavno-glazbenog showa 'Hrvatski broj jedan', u kojemu su se otkrivali najveći domaći ljetni hitovi, dogodila se jedna apsurdna situacija, s kojom je na kraju cijela emisija i završila. Kao najveći domaći ljetni hit (po metodologiji koja nije jasna ni Bogu Isusu, ali o tome malo kasnije) proglašena je pjesma 'Moja prva ljubav' grupe Haustor. Svi smo odahnuli od lude napetosti i divljenja nad statističarima koji su uspjeli izračunati takvu krivinu, ali ajd dobro, nije u tome problem. U povodu tog svečanog proglašenja, u studio je pozvan Darko Rundek, koji je odmah po dolasku objasnio kako je riječ o pjesmi Srđana Sachera i da je on, Rundek, ne izvodi bez njega, na što mu je voditelj emisije, Davor Dretar Drele rekao da onda dobro, neka ostane sjediti tamo gdje jest. Sve druge goste iz studija - pjevače, glumce, fotografe, kritičare i diskografe pozvao je na pozornicu, gdje su se onda počeli ljuljuškati u ritmu spomenute pjesme, po njima su stali padati komadići srebrnog smeća iz svemira, ALI NI ONI NISU PJEVALI 'MOJU PRVU LJUBAV'. Pjevala ju je kakti razdragana publika, kojoj čak ni tekst pjesme na karaoke-ekranu nije bio dovoljan poticaj da se trgne iz isuse-ovo-traje-već-tri-sata-GLADAN-SAM stupora, nego se stjecao dojam kao da im netko iz produkcijske ekipe čuči iza leđa i svako ih malo podbode štrikaćom iglom u kičmu pa se tek onda sjete da bi mogli ispustit koji joooooj, jooooj, jooooj.

Drugim riječima, nit je pjevao Rundek, nit je igdje bilo Sachera, nit su pjevali gosti iz studija, a publika je pjevala s entuzijazmom tinejdžera kojega su nakon večeri u parkiću probudili oko osam ujutro da usisava prašinu. Rapojasana zabava na RTL-ov način, a o smislenosti i osmišljenosti bolje da i ne govorim.

Čemu sve to? I kome je takav briljantan koncept uopće pao na pamet?

Pitanja su retorička - oko prvog bi se na noževe poklali i najveći živući filozofi (osim što ne bi), na drugo bi bilo potrebno nabrojati čitav popis imena koja stoje iza projekta emisije 'Hrvatski broj jedan', a ta loše sklepana papazjanija ne zaslužuje toliki trud. Naziva se zabavnom emisijom, iako je zapravo zamorna i traje sto gladnih godina, s posebno imbecilnim momentom prekida da bi se odemitirali rezultati Eurojackpota, što možda i nije tako loše jer gledateljima sporija shvaćanja skraćuje muke i omogućuje da ugase televizor u uvjerenju da je sve napokon gotovo - a što se glazbenog aspekta cijele priče tiče, to je već zasebna tragedija.

Zasad ću preskočiti upitnu kvalitetu biranja JEDNE JEDINE NAJBOLJE MAJKEMIPREKOROMANIJE ČISTIZAKON JEBENICA pjesme jer 'Hrvatski broj jedan' to nije nit izmislio nit uveo u svijet domaćeg zabavno-glazbenog programa, nego samo kopira stare fore i prčka po statističkim podacima. Nije im baš na čast što se s jedne strane furaju na to da SUPERSTRUČNO analiziraju sve moguće podatke o izvođenju pjesama, tzv. historijske top-ljestvice, podatke o prodaji i broju pregleda na YouTubeu, ali s druge strane to gledateljima objašnjavaju didaktičkom metodom koja bi se mogla sažeti u rečenicu: 'Nemojte vi zamarati svoje retardirane glavice time, nije to za vas' - no dobro, neću previše zanovijetati, ipak nije riječ o izborima za Europarlament. Rezultati im zbog takvoga pristupa prečesto zvuče kao da im ih je mogla iz guzice izvuć bilo koja sredovječna zagrebačka kućanica, ali veća je fora kada u studiju imaju kompjutere i statističarku.

Puno je veći problem to što cijela emisija izgleda kao i gore opisana situacija s Rundekom. Okej, pretjerujem, to s Rundekom bilo je posebno komično i očito rezultat scenarističke nesposobnosti da se nosi s (minimalno) neobičnom situacijom, no i sve ostalo što smo dosad imali prilike vidjeti i čuti u toj emisiji graniči s probavljivošću. Spotovi i snimke pjesama koje se predstavljaju na toga tjedna tematiziranoj top-listi (sjašite mi s ljestvicama u ubrzanom do-re-mi nizu!) neprekidno se prekidaju komentarima raznih sugovornika, pri čemu ih je - u super dobrohotnoj procjeni - otprilike samo pola relevantno kao osobe, a još ih manje ima bilo kakvo značenje po sadržaju ('Je, je, sjećam se kad smo to slušali... po ljetu...'), pjesme u studiju samo ponekad izvode pravi izvođači, a u nekim drugim slučajevima nalaze se oni koji su voljni otpjevati obradu, za neke je goste u studiju jasno zašto su ondje i zašto komentiraju pjesme (premda je Siniša Škarica, protiv kojeg nemam ništa osobno, kada je riječ o domaćoj glazbi i diskografiji, već pomalo postao kao Žarko Puhovski na HTV-u kada ne znaju koga bi drugog pitali nešto o politici), ali za neke (Hoyka?) baš i nije...

Doda li se svemu tome i Drele, kojega RTL kao voditelja koristi po sistemu 'ti si ljudima smiješan pa aj' malo tu stani i bacaj fore ko da hraniš kokoši, nema veze jel kviz, glazba, komemoracija ili horoskop', dobivamo predug, predosadan, istrošeni šprancerski jad pred kojim nitko garant ne može izdržati dulje od sat vremena, a zabaviti se ne može ni tri minute. Uzeli su koncept emisije 'velikog' RTL-a i praznu formu ispunili tek imitacijom sadržaja, bez imalo duha, živosti ili pameti. Osim što i sama špranca nije osobito obećavajuća, zbog situacije kao što je bila ona s Rundekom, na kraju djeluje i napola osmišljenom. No bitno da se RTL-ovci 'pokrivaju' tako što su emisiju ukrasili tobože relevantnim statističkim podacima i gostovanjem nekoliko glazbenih i diskografskih stručnjaka. Samo čekam kada će nekome odjenuti bijelu kutu pa da se još proglase i znanstvenicima