TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Film koji nam pljuje u lice i ne dopušta da zaboravimo

19.08.2014 u 12:30

Bionic
Reading

'Normalno srce', hvaljeni televizijski film Ryana Murphyja, adaptiran iz brodvejske predstave Larryja Kramera o početku epidemije AIDS-a osamdesetih u SAD-u, odnedavna se može pogledati i na lokalnoj ispostavi HBO-a. Od svih filmova snimljenih o toj temi, ovaj je bez ikakve sumnje najglasniji, najgnjevniji i najmanje pomiren s prošlošću, u kojoj su američki moćnici ignorirali umiranje čitave vojske ljudi samo zato što su njezini pripadnici u početku uglavnom bili homoseksualci

Kao i svaki dobar film katastrofe, 'Normalno srce' počinje prikazom blaženstva, ljepote, euforije i veselja. Glavni junak Ned Weeks (Mark Ruffalo) jednoga vikenda 1981. stiže brodićem na ikonski Fire Island da bi se ondje družio sa svojim razigranim i prelijepim gay frendovima i dočekuje ga totalni raspašoj. U pozadini grme 'Angel Eyes' Roxy Musica i 'Genius of Love' Tom Tom Cluba, nabildani mladići uz bazene lamaću pimpekovljem i briju prsa jer 'Calvin Klein drukčije ne bi odobrio', igra se odbojka na pijesku, pleše se do jutra, a gledateljima se ne skriva ni orgijanje po šumarcima. Weeks međutim kao da baš i nije najpozvaniji gost na tom tulumu.

Prvo mu dvojica ljepuškastih momaka s ručnika na plaži dobacuju: 'Gubi se odavde, ne želimo te!', pa saznajemo da su mnogi povrijeđeni njegovom zadnjom knjigom, u kojoj je konstatirao da je u njujorškoj gay zajednici uz sav raspojasan promiskuitet nemoguće pronaći ljubav, zatim vidimo da s nelagodom promatra ludovanje svojih prijatelja, ne daje brijati prsa i ne pridružuje se disko-žurki na plaži, a jedino u čemu nema sličnih ograda jest grupnjak u prirodi. Njemu se spremno pridružuje, iako i tu zapažamo neku sitnu dozu krivnje i gađenja, što odmah opisuje Weeksa kao čovjeka koji će kasnije očito imati i osobnih razloga da se bori za ponos i samosvijest gay populacije. Do neke se mjere naime bori i sam sa sobom.

No dok je sve što je opisano glede Neda na Fire Islandu u domeni nelagode čovjeka koji se potpuno ne uklapa u okolinu čiji životni stil dijeli, pravi nagovještaj katastrofe koja se sprema sručiti na tu skupinu veseljaka prikazan je u sceni kada jedan od ljepotana s plaže kolabira u plićaku. Brzo dolazi k sebi i tvrdi da mu se tek malo zamantalo, no mi, gledatelji koji sve to promatramo iz budućnosti i na filmu koji nam poruku šalje vrlo prepoznatljivim jezikom - znamo da nije riječ ni o kakvom bezazlenom mantanju, nego o čudovištu (virusu) koje se ušuljalo u idilu. Za Neda i njegove prijatelje međutim mladićeva nesvjestica i uporni kašalj ostaju tek sitan incident.

Drugi trenutak koji najavljuje katastrofu koja će razoriti svijet družine s Fire Islanda događa se za Nedova povratka u grad kada na brodu čita New York Times i zapaža članak o gay karcinomu koji je navodno dijagnosticiran pregledom 41 homoseksualca te o jednoj od rijetkih liječnica u New Yorku koja se potpuno posvetila njegovu proučavanju i tretmanu. Znatiželjan i lajav kakav već jest, Ned odlazi do dr. Emme Brookner (Julia Roberts) ne bi li se dokopao dodatnih informacija,  a ona - jednako direktna kao i on (i, kao žena koja je zbog dječje paralize završila u kolicima, jednako svjesna diskriminacije prema drugačijima) - na prepad ga podvrgava pregledu ne bi li ustanovila je li i on bolestan te mu potom govori da je čula za njega i da zna da ima 'dug jezik'. 'Dug jezik je također jedan od simptoma?', pita je Ned. 'Ne', odvraća dr. Brookner, 'dug jezik je lijek'. Dr. Brookner naime od Neda očekuje da učini nešto. Da digne glas, progovori, upozori svoje prijatelje u gay zajednici da se bolest vjerojatno prenosi spolnim odnosom, ali i da joj pomogne u brizi za oboljele, koje tadašnje zdravstvene i ine vlasti tretiraju kao mračnu i prljavu tajnu. Od tog trenutka nadalje nezaustavljivo se raspliće priča o dugom jeziku Neda Weeksa, o njegovoj glasnoj, agresivnoj, beskompromisnoj i nimalo politički korektnoj borbi za buđenje svijesti o strašnoj bolesti koja oduzima živote brzinom kakvu nitko prije nije mogao ni zamisliti, a koju Reaganova administracija svjesno ignorira, poduprta konzervativnim stajalištima o 'pravednoj kazni za nemoralne životne odabire'.

Dug jezik
Neda Weeksa doista je nemilosrdan - zbog njega dolazi u sukob ne samo s establišmentom, nego i s istomišljenicima. Ne pristaje na kompromise, u televizijskoj emisiji napada njujorškog gradonačelnika, tvrdeći da je lik ormaruša koja iz straha zbog otkrivanja vlastite seksualnosti ne želi udijeliti koji cent istraživanju i liječenju nove bolesti, svađa se s novinarima, liječnicima, televizijskim gledateljima i članovima odbora Centra za zdravstvenu krizu gay muškaraca koji misle da bi pristojnijim i diskretnijim pristupom postigao više, a u jednom trenutku čak i upada u fizički obračun s prijateljem Bruceom (Taylor Kitsch). Ned je loša vijest koja se svima teško spušta niz jednjak, ali uvijek, uvijek govori istinu.

On je glas autora drame po kojoj je snimljen film, Larryja Kramera, glas koji nam ne daje zaboraviti kako je to izgledalo početkom osamdesetih, glas koji nam ne dopušta da se iz današnje perspektive, s nešto sitno afirmiranih prava za homoseksualce i koktelom lijekova kojim se tretira AIDS, zaštitimo zaboravom na vlastitu okrutnosti, okrutnost koja je stara samo trideset godina, ali je još uvijek dobro zabilježena na naslovnicama svjetskih novina, s uzvicima koji su o AIDS-u govorili kao o gay kugi. Takvo razmišljanje još nije mrtvo, poručuju nam autori 'Normalnog srca'. Ned nikada ne smije prestati vikati.

Foršpan za HBO-ov film 'Normalno srce'


'Normalno srce' nije ni prvi ni najbolji film o počecima epidemije AIDS-a u Americi. Nema mračnu slojevitost polukriminalnih marginalaca prikazanih u Valléeovim 'Dobrim dilerima iz Dallasa', nije tako promišljen i dobro istražen kao Spottiswoodeov 'A muzika i dalje svira', a nije ni blizu poetskoj fantaziji Nicholsovih 'Anđela u Americi'. On je međutim, kako i sam naslov sugerira, najsrčaniji. Najbučniji je, najneugodniji, najmanje nam se želi svidjeti, najčešće nam pljuje u lice i nerijetko trese za ramena, nadrkano vičući: 'Hej! Sjeti se ovoga! To je bilo TEK JUČER! I TI SI TAKO RAZMIŠLJAO!' Snimljen je prema drami koja se na Broadwayu prikazivala 1985, ali je u nekim dijelovima nelagodno aktualan. Njegovo pridruživanje onim filmskim obradama povijesnih događaja koje viču: 'Neka se ovo NIKADA ne zaboravi!' nije upućeno samo našoj prošlosti - ono je upućeno i sadašnjosti i svaki će gledatelj to vrlo jasno osjetiti.

Ipak, da se 'Normalno srce' sastoji samo od govorancija i napada na ravnodušne, da je to film koji prikazuje samo Weeksove sukobe s konzervativcima i trzavice s prijateljima iz gay zajednice koji su čak i u jeku epidemije imali stav 'ne talasaj' - sve bi to bilo potpuno negledljivo. Dobili bismo sat-dva Marka Ruffala koji preglumljeno urla na svakoga koga susretne i iako bi ono što govori i dalje bilo plemenita istina, film bi jednostavno bio naporan pamflet. On to nije, a nije zbog toga što govori o još mnogočemu, prije svega o ljubavi. Ljubav nam se zorno i oh, tako filmski ukazuje u priči o Nedovoj vezi s novinarom New York Timesa Felixom Turnerom (Matt Bomer), koji na komadiće razbija dugogodišnju Weeksovu predrasudu o tome da je u razuzdanoj gay zajednici nemoguće pronaći nekoga koga voliš i tko će voljeti tebe te ujedno razbija jedan televizijski tabu - onaj o romantici u gay vezama, od koje čak i suvremene serije i filmovi pomalo zaziru, iako se ne libe impliciranja gay seksa i prikaza svakodnevice u dugogodišnjim homoseksualnim vezama. Naglašena je u nekoliko nezaboravnih prizora stiskavaca koje Nedovo društvo pleše u spomen oboljelima i umrlima, prisutna je u nježnome prijateljstvu između aktivista Tommyja Boatwrighta i lezbijke Estelle koja u centar za zdravstvenu krizu gay muškaraca stiže s riječima: 'Moje mi prijateljice govore da vi nikada ništa niste učinili za nas, ali ja svejedno želim pomoći', a ključna je, nažalost, i u tragičnim raspletima većine osobnih odnosa u 'Normalnom srcu', u kojima se pokazuje da ponekad nije dovoljna. Ljubav ne pobjeđuje sve, govori nam 'Normalno srce', ona nam život čini ljepšim ili barem podnošljivijim, ali ne liječi bolesti i ne spašava svijet. Ona je 'samo' zajednička osobina i težnja svih ljudi, koga god ljubili  - i ona je jedan od glavnih likova u ovome filmu - drugo značenje 'srca' iz naslova.

U jednoj od najpotresnijih scena u 'Normalnom srcu', aktivist Tommy Boatwright (Jim Parsons u svojem dosad najdirljivijem izdanju) na jednome sprovodu govori o tome kako svaki put kada izgubi prijatelja izvadi njegovu karticu iz rolodexa i spremi je na posebnu hrpicu. 'Prije godinu dana imao sam ih pet, a sad ih je već pedeset. Nalik su malim, kartonskim nadgrobnim spomenicima povezanih gumicom', govori Tommy pa dodaje: 'Dugo sam se pitao zašto dopuštaju da nas toliko umire. A onda mi je sinulo - ne vole nas.'

Ono što govori sušta je istina. Doista ih nisu voljeli. Mnogi ih ni danas ne vole, što je tužno i s čime se gotovo nemoguće pomiriti. Ned Weeks i njegove tirade u 'Normalnom srcu' međutim postoje zato da bi nam rekle - i ne morate nas voljeti. Ljubav je u životu likova iz ovoga filma važna, možda i ključna, ali ih ne uspijeva spasiti, pa ih ni njezin manjak ne bi smio istrijebiti. Sukobljavajući se s vlastitim bratom, Ned u jednom trenutku kaže: 'Znam da me voliš, ali to nije dosta. Moraš mi reći da sam isti kao ti. Da sam normalan. Da između tebe i mene nema razlike.' 'Normalno srce' zato viče i na nas - viče nam da ne moramo voljeti Neda i njegove prijatelja, ali da im MORAMO priznati da su ljudska bića. Tjera nas da shvatimo da su isti kao i mi, da ih prihvatimo kao sebi ravne i da im pomognemo kada krvare i ruše se u plićaku na Fire Islandu jer bi se sutra to moglo dogoditi i nama. Ili, još gore, nekome koga volimo.