TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Uvjerljivo najgora dodjela Porina dosad

27.06.2014 u 22:25

  • +40

Dodjela 21. Porina

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Bionic
Reading

Već oko petnaeste minute prijenosa postalo je jasno da je ovogodišnja dodjela Porina bez konkurencije najgora dosad. Budući da su sve dosad bile u rasponu od loših do 'molim vas, ubijte me da ne moram ovo gledati', zapanjeni gledatelj jednostavno je morao pomisliti da je taj krš netko namjerno učinio tako jezivim radi nekakvog koncepta ili prosvjeda

Teško je opisati ovogodišnju dodjelu diskografske nagrade Porin koja se upravo odvrtjela na Prvom programu Hrvatske televizije, a pitam se i zašto bih to uopće učinila čitateljima koji nisu imali tu nesreću da je pogledaju. Pridjev 'loš' jednostavno nije dovoljan, a nije ni točan jer time bih uvrijedila sve dosad održane dodjele te nagrade, koje su poštenim radom i kvalitetom zaradile epitete kao što je 'loše', 'užasno', 'neizdrživo' i 'ajme majko'. Ovoj bi, da bi dogurala do tog statusa, bilo potrebno još jako puno zobenih pahuljica i vitaminskih napitaka.

Kako je to izgledalo? Najbliže istini bilo bi reći - jadno. Publika ugurana u dvoranu Hypo centra sjedi na jeftinim uredskim stolcima pod rasvjetom koja bi možda bila prikladna za dramatične prezentacije nove kolekcije lonaca od nehrđajućeg čelika, Marko Tolja i Iva Visković kao voditelji valjaju fore koje kao da je napisao internetski generator ili nečiji senilni deda koji se užasno drogira, ali unatoč tome nema smisla za humor, megazvijezda Jelena Rozga u toj dvorani nastupa u vidže-kako-sam-odradila-super-brazilsku-depilaciju kostimu, pjevajući na matricu i puzeći po jednom od tih uredskih stolaca koji je zaostao od zadnje konferencije o kapitalizmu za seljake... Cijela je atmosfera toliko podsjećala na doba loše dance glazbe po jeftinim diskotekama devedesetih da sam već po publici počela pogledom tražiti Carla Bildta. A kad sam pomislila da ne može gore, u priču je uletio balkon na kojem su neki izvođači svirali uživo.

Možda je netko umislio da će ta svirka među betonskim blokovima izgledali cool i urbano, i to bi možda i bilo tako da nije riječ o jednom od onih sterilnih spomenika tranzicijskom kapitalizmu iz doba građevinskog booma kakav postoji u svakoj selendri odavde do Gdanjska, no to bi još možda bilo i oprostivo da nije bilo nastupa tih izvođača koji su svirali uživo. Gotovo svi - uz možda jednu ili dvije časne iznimke koje ovdje neću spominjati jer ne zaslužuju da im se ime vezuje uz tu sramotnu priredbu - zvučali su kao da su nastup uvježbavali brat-bratu pet minuta, i to večer prije, u pijanom raspoloženju na karaokama. Od silnih falševa, tehničkih problema i loše svirke stjecao se dojam da ne bi pogodili tercu ni na običnom sintesajzeru, a kamoli na tišinu. Doda li se k tome još i atmosfera na tom gažerskom balkončiću, gdje je pred pozornicom možda trebala stajati oduševljena rulja koja plješće i vrišti, a zapravo je stajalo dvadeset fotografa te pet potpuno nezainteresiranih civila - bilo kome tko je polagao nekakve nade u hrvatsku mainstream pop glazbu vjerojatno je došlo da plače i ubije se u bijedi, s izrazom negodovanja na licu.

Neki bi rekli da nominirani glazbenici, takvi kakvi jesu, i ne zaslužuju bolje te da je riječ o nagradi koja ovako i onako već godinama dokazuje da niti ima blage veze što ljudi slušaju niti je doista u doticaju s onim što je dobro na hrvatskoj glazbenoj sceni. Neću to komentirati jer se u glazbu posebno ne razumijem pa se ne bih ni petljala u kriterije, no čak i ako je doista tako, mislim da barem ono nešto sitno 'stare garde' koja je podobivala nagrade za životno djelo zaslužuje bolje i uopće se ne bih čudila kad bi cijelo iskustvo proglasili vrijednim tužbe za duševne boli i blaćenje ugleda. Jer ovo nije bio ni glazbeni ni scenski ni bilo kakav pažnje vrijedan događaj. Bio je to jedan najobičniji krš koji su organizatori i autori tako loše osmislili i sročili da sam ne u jednom trenutku pomislila: 'Ovo su sigurno NAMJERNO isfurali ovako kretenski. Ovo ne može biti slučajnost. Ovo je vjerojatno neki oblik čudnovate konceptualne umjetnosti ili prosvjeda.' Što god bilo, ne ponovilo se.