TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

'Počivali u miru' - vrhunac domaće igrane TV produkcije

03.01.2013 u 10:13

Bionic
Reading

Hrvatska televizija od 4. siječnja na Prvom programu HTV-a petkom navečer počinje s prikazivanjem nove dramske serije 'Počivali u miru'. Pogledali smo prve tri epizode priče o mladoj novinarki Luciji Car (Judita Franković) koja uz pomoć umirovljenog zatvorskog čuvara Martina Strugara (Miodrag Krivokapić) otkriva tajne groblja u sklopu sumornog, uskoro za rušenje predviđenog zatvora. Nema nikakve sumnje da će pojedini momenti, a vjerojatno i čitave epizode ove serije, nekim gledateljima teško pasti, no dobrim je dramskim serijama ionako jedna od temeljnih zadaća - dobro prodrmati i razbuditi publiku

Na hrvatskim se televizijama već dugo nije pojavila nijedna domaća dramska serija koja bi se uklopila u svjetski trend procvata televizijskoga fictiona. Lokalnim TV mangama očito ni kroz lijevak ne ide u glavu da gledatelji od serija čak i kod nas očekuju sve više, pa pogrešno vjeruju u nepotrošivost interesa za gluposti i bjesomučno deru po sapunicama, tek se u napadima suludog avanturizma bacajući na više ili manje uspješne komedije. Drame su zastale negdje na razini sedamdesetih, uglavnom su loše do osrednje, pa se već uvriježio aksiom o TV njuškama koje se boje vlastite sjene; zbog toga i ne pokušavaju ispipati je li publika spremna za tzv. zahtjevniji sadržaj, nego trtare da bi takvim izletima odbili gledateljstvo ili, sačuvajbože, razljutili nekog osjetljivogs lovom u džepu. Dugo se činilo da im zbog toga više nitko i ne nudi ništa kvalitetno.

Nova dramska serija 'Počivali u miru', čije emitiranje počinje 4. siječnja na Prvom programu HTV-a, na više razina ruši te prepreke i pretpostavke - barem ako je suditi po prve tri epizode. U njima mlada novinarka Lucija Car (Judita Franković) otkriva tajne pokopanih na groblju staroga zatvora predviđenoga za rušenje, u čemu joj pomaže umirovljeni zatvorski čuvar Martin Strugar (Miodrag Krivokapić). U svakoj se epizodi raspliće priča o jednome grobu, iako se za leđima dinamičnog dvojca, Frankovićke i Krivokapića, kroz cijelu seriju povlači zao duh pušten iz boce u prvoj epizodi.

Već se u prve tri epizode (koliko sam uspjela pogledati) itekako primjećuje hvatanje koraka sa svjetskim trendovima. Ne kažem da iz svakog kadra izbija revolucija ni da će HBO sutra banuti tvorcima na prag plačući od zavisti, ali u kontekstu domaće produkcije serija nije samo pomak, nego i air-jordanovski skok na bolje. Prvo i prvo, izgleda svjetski (blesav i neprecizan pridjev, znam, ali znate što mislim), i to ne samo zbog tehnike snimanja i prekrasnih filtara kojima se postiže sumorno-smećkasta atmosfera kopanja po tegobnoj prošlosti. Tu su i divni detalji poput onoga da se Lucija u svakoj epizodi s Martinom sastaje u dvorištu njegove starozagrebačke zgrade (Ratkajev prolaz) i da to dvorište skroz nalikuje na zatvorsko, čime nam se sugerira da stari mačak nikad nije ni prestao biti stražar. Cure i dečki koji su je sklapali, dakle, znaju se vizualno izražavati i konačno smo dobili seriju koja se ne može pratiti kao radio-drama, leđa okrenutih televizoru. Sjajno je dočarana i doza klaustrofobije, neminovna za priču koja je toliko vezana uz zatvor: sve se odvija u pomalo skučenim prostorima, unutrašnjostima automobila, ćelijama, skloništima i stražnjim sobičcima otrcanih noćnih klubova, pred mnogim nam se prizorima napola ili skroz zatvaraju vrata, a cijelu zagušljivu atmosferu podebljava i soundtrack s fino pogođenim omjerom melankolije i zlokobnosti.

No da je to jedino što valja u seriji, svatko bi normalan odustao od gledanja na pola prve epizode (lijepe vizualne elemente možemo gledati i

Najavna špica sa stop-motion animacijom autorsko je djelo videoumjetnika Simona Bogojevića Naratha

u dokumentarcima o životinjama na National Geographicu), ali srećom - nije tako. Priče i likovi iz prve tri epizode uz lijep su izgled i prilično zanimljivi, nema teorije da će vas ičime ugnjaviti, ali vam neće ni dopustiti da usput kuhate grah. Svačega tu ima: od zatvorskih psihopata koji već prvom rečenicom pokazuju svoju dominaciju nad okolinom do prikaza karaktera zatvorskih čuvara (to mi je možda najjače), čiji moral i emocije ne mogu ostati netaknuti u okruženju represivne i nesrećom ispunjene ustanove. Glumci su izvrsni - od legendarnog Krivokapića ništa manje nisam ni očekivala, Judita Franković uvjerljiva je i simpatična, Janko Popović Volarić u trećoj je epizodi uz zapanjujuće malo riječi ostvario nešto doista iznimno, a o Nadi Gačešić Livaković napisat ću koju nešto poslije. Imali su, doduše, i zahvalan materijal. Likovi koje glume, naime, vrlo su slojevito koncipirani i obogaćeni gomilom svojstvenih im pojedinosti, a usput su im u usta stavljene rečenice za koje gledatelj može zamisliti da ih izgovara normalno ljudsko biće, što je gotovo pa presedan u domaćoj produkciji.

Mnogo se već pričalo i pisalo o trećoj epizodi serije, najviše zbog bolnog prikaza odnosa Hrvata i Srba početkom devedesetih. Taj srpsko-hrvatski blues, od kojega se nitko u ovoj zemlji ne uspijeva izliječiti valjda još od crkvenog raskola, u ovoj seriji nekim čudom nije opisan kroz strogo ratnu vizuru. Da, čuju se sirene za zračnu opasnost, spominje se Vukovar i nečiji sin koji se vratio s bojišta bez nogu, ali nema nijedne uniforme osim one zatvorskih čuvara, nema pucnjave ni rovovskog blata, nema čak ni zastava. Cijela je priča ispričana mnogo nelagodnije: kroz prizmu zatvorskih nasilnika, ali i kroz atmosferu straha i netrpeljivosti u kvartovima, kroz prizore susjeda koji ti odbijaju pridržati vrata dok ulaziš u zgradu i kroz kadrove natpisa nasprejanih na ulazna vrata u nečiji privatan stan. Nema u tome ničega novog - svi znamo da su se takve stvaridogađale, svi smo, bez obzira na etničku pripadnost, čuli ponižavajuće rečenice o našim i vašim dečkima po skloništima, no ovo je nešto sasvim novo i potpuno je drugačije uklopljeno u priču nego ikada dosad. To je uklapanje u priču sumirano briljantnom rečenicom Martina Strugara. 'Rat je s druge strane ograde', rekao je grupici zatvorskih siledžija. 'Ali ovdje, unutra - bratstvo i jedinstvo! Svi ste za mene isti! Svi ste braća po kriminalu.' Rečenica je izgovorena 1992, s unutarnje zgrade zatvorske ograde i daleko od prave, vanjske stvarnosti, ali odzvanja kroz cijelu epizodu te je primjenjiva daleko šire. Sigurno će nekome teško sjesti na želudac. I treba.

Videonajava za seriju 'Počivali u miru'

Treća je epizoda, dakle, nesumnjivo važna, ali kao osobnog bih favorita ipak izdvojila DRUGU. Mnogo manje (zapravo nimalo) politički nabijena priča o djevojci koja je u zatvoru preminula s nepunih devetnaest godina duboko je potresna, čak emotivno razarajuća, i to ne samo zbog doista mračne priče o pokojnici, nego i zbog lika čuvarice Josipe. Nikada nisam bila poseban fan Nade Gačešić Livaković i do neki dan bezobrazno bih tvrdila da joj je zadnja dobra uloga bila u 'Kapelskim kresovima'. Ovdje me, međutim, oborila s nogu i njezina mi je podštapalica 'Đubre malo' u jednoj od posljednjih scena gotovo doslovno slomila srce (totalno sam pukla, da). Druga je epizoda i najvještije izvedena: u njoj su vremenska skakutanja po kojima je serija prepoznatljiva nekako najsuptilnija, a naznake prošlih događaja (primjerice, samoubojstvo majke) izvrsno skraćene na taman onoliko informacija koliko je gledatelju potrebno da događaje rekonstruira sam, bez suvišnih objašnjenja na ekranu (stilski postupak kojeg su se domaći TV autori dosad bojali k'o vraga).

Naravno, ni ova, kao i svaka druga serija, nije bez mana. Dlake iz jajeta mogle bi se izvlačiti zbog toga što neki (uglavnom mlađi) glumci ponekad (rjeđe nego drugdje) zvuče kao da čitaju tekst s blesimetra, zbog toga što Lucija s umirovljenom majkom i bolesnim bratom živi u malo prefinom stanu, prizori iz Lucijine redakcije smiješno su klišeizirani i kopi-pejstani iz američkih serija (zajedno s uzvicima: 'Suspendirana si!'), a iz prve tri epizode nije jasno ni zašto Lucijin momak uopće postoji kao zamjetna figura u seriji. Mogli bismo malo i prigovarati očitom product placementu nekih sitnica, kao i činjenici da se vrlo jasno vidi naklonost autora serije danskom 'Zločinu', nekim forama iz 'Zaboravljenog slučaja' i Helen Mirren iz faze inspektorice Jane Tennison, ali sve su to minorne stvari, zasad sasvim beznačajne za generalnu ocjenu. A generalna je ocjena - nemojte propustiti ovu seriju. Tako nešto iz domaće produkcije dosad još nismo gledali. A bilo je doista krajnje vrijeme.