TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Dosadni Mislav Togonal uništi i najzanimljiviju temu

23.10.2012 u 14:56

Bionic
Reading

Prije kojih godinu dana vozila sam od Zagreba do Brna kroz Sloveniju i Austriju. Ono što mi je upalo u oči svaki put kada bih iz Austrije prešla u jednu od takozvanih bivših 'komunističkih' zemalja bilo je to da bi se nedugo nakon granice uz samu cestu počele pojavljivati kockarnice, i to najčešće iz istoga lanca koji susrećemo i diljem Hrvatske

I ne samo to - u svim češkim i slovenskim gradovima primijetila sam, baš kao i u hrvatskima, nezanemarivu količinu kladionica, trgovina rabljenom odjećom (tzv. second hand shopovi) i posrednika koji otkupljuju zlato i srebro. Shvatila sam da takvi, blago rečeno tužni obrti nisu samo naš, lokalni, hrvatski ni balkanski endem, nego su obilježja europskih tranzicijskih zemalja.

Nešto slično primijetio je i Mislav Togonal, koji je sinoćnju 'Nultu točku' posvetio problemu klađenja i kockanja u Hrvatskoj, a u nekoliko se navrata tijekom emisije okrznuo i na otkup plemenitih kovina. Isprva sam bila ugodno iznenađena. I Togonalu se, dakle, može dogoditi da u napadu inteligencije ubode koje plodno zrno ilitiga pametnu temu. Čak sam i, začarana tom naivnom pomišlju, pomislila da ću sa zanimanjem pogledati cijelu emisiju. Naravno da me Mr. T. uspio razuvjeriti.

Problem je, naime, to što je Mislav Togonal prije svega dosadan do plakanja. Na stranu sada i njegova ideološka nagnuća i njegovi stavovi (koje gotovo nikada ne uspijeva sakriti) - on na televiziji već godinama radi emisije koje se bez ikakvog problema mogu pratiti kao da su radijske. Čovjek se ne mora ni jedan jedini put okrenuti prema televizoru (uputno je takvo što čak i aktivno izbjegavati), nego se sve može samo odslušati. Naravno, pritom si je zgodno pronaći i kakvu zanimaciju koja podiže adrenalin (igranje videoiagara, surfanje internetom, kamena s ramena, hrkljuš...) jer postoji realna opasnost da će inače zaspati i probuditi se tek pred jutro, uz reprizu 'Doktora Oza'.

Tako je bilo i sinoć. Togonal je u studio nabacao pet-šest gostiju k'o da ih je lopatom nanio i bez veće pripreme stao postavljati najbezveznija i najklišejizirana pitanja u svemiru. Te kako riješiti taj problem, te kako pomoći ljudima, te koji su zakonski okviri, te kamo ide ovaj svijet. Da je barem histeričan kao Brane Bilić, čovjek bi se možda koji put i nasmijao posljedičnom cirkusu, ali nažalost, nije čak ni to. Jednostavno je potpuno nezanimljiv i, što je još gore, nepripremljen i apatičan.

Ne mislim pritom reći da nitko od sinoćnjih Togonalovih gostiju nije imao što reći o problemu kocke, klađenja i inih tipično tranzicijskih poroka koji nam ponosno krase domovinu od Prevlake do Vukovara. Dakako da je imao, no nitko od tih ljudi nije osobito televizijski potkovan i da bi kroz taj medij doprli do gledatelja, potreban im je kvalitetan moderator koji će potaknuti polemiku u studiju. Zato u panelkama i postoje voditelji, inače bi ih se zbilja moglo istovariti u studio pa udri, brate, laprdat pa, ako treba do ponoći - do ponoći. Čak bi bilo i jeftinije jer bi se uštedjela jedna uredničko-voditeljska plaća. No 'Nulta točka' ima voditelja. 'Nulta točka' ima moderatora. Ono što joj nedostaje jest kvaliteta u tom sićušnom segmentu.

Uz Togonala je zato jedna objektivno zanimljiva tema - tranzicijski blues utjelovljen u kockarnicama i kladionicama - postala samo još jedna HTV-ovska panel-zbunjola stare škole, u kojoj jedan liječeni kockar nepovezano dobacuje svoje anegdote iz poročne prošlosti, u kojoj pop iz kuće susreta Tabor (da ne bismo slučajno zaboravili ona spomenuta Togonalova nagnuća) popuje o pravim vrijednostima, davnašnji ministar policije lamentira o učinkovitosti zabrana, a svi ostali, kada im se ukaže prilika, tek recitiraju ulomke iz svojih predavanja. Vrhunca nema, polemika je pobjegla u atomsko sklonište, a zaključak je moguće sažeti u supermudro: Ah, što se može, teško je nama, iako smo Hrvati. A po to svaki gledatelj može otići i u lokalnu birtiju. Možda neće proći jeftinije, ali barem neće morati slušati Togonala.