Jedna od najvećih katastrofa koja se dogodi svaki puta kada negdje u svijetu izbije veće nogometno natjecanje - ona je na Hrvatskoj televiziji, koja to shvati kao poziv da od vlastitog sportskog programa napravi cirkus. Razgrću se stolci po studijima da bi se po njima moglo kvalitetnije divljati, vješaju se zastavice po reflektorima, angažiraju se pjevači, glumci, komičari te ini artisti i modeli, terenski se reporteri javljaju sa svih mjesta na zemaljskoj kugli na kojima je itko čuo za nogomet, pa sve na kraju izgleda kao kakvo provincijsko proštenje kojemu u pozadini, kao soundtrack praše tek sponzorske reklame. Nogometa se sjetimo tu i tamo, tek onda kada nam naši daju povoda za slavlje ili tugovanje.

Ne znam jesu li HTV-ovci prije osmišljavanja emisije uz Euro čuli takve kritike - jer izgovarao ih je u zadnjih deset godina svatko tko je u Hrvatskoj tri puta upalio televizor ili sjedio u birtiji koja ga je za nogometnih ivenata iznijela na terasu - ili su ih na to primorala teška vremena, ali sa zadovoljstvom primjećujem da su uvelike ohladili cirkusijadu. Nema više debilnih pocupkivanja po studiju, nema više publike sa zviždaljkama, nema muzičkih numera i sve je nekako ozbiljnije i prizemljeno. Voditelji Mila Horvat i Robert Ferlin s gostima oko stola koji je opako nalikuje Stankovićevu iz 'Nedjeljom u dva' dubokoumno razmatraju nogomet kao da je riječ o gospodarskoj budućnosti zemlje, čuje se štokoja pametna, objašnjavaju se pravila nogometnih natjecanja za one među nama čije je poznavanje tog sporta ostalo na razini tjelesnog u osmom be i na prvi bi pogled čovjek rekao da su napokon prestali od sportskog programa na silu proizvoditi zabavni. Čak bi se našla i pokoja pohvala za Milu Horvat, koja je dosad u svakoj emisiji bila solidno pripremljena, a i barata vještinom koju na HTV-u nemaju ni mnogo ozbiljniji novinari: sluša sugovornike i iz onoga što joj govore uspijeva sastaviti nova pitanja.

No na drugi pogled, tu je Robert Ferlin. Novopečena maskota odumiranja staroga stereotipa o tome da su muškarci bolji sportski novinari/komentatori od žena. Jer njega se s Milom (koja, iako vrlo solidna, ipak nije genijalka pa ga ne možemo pravdati nedostižnim standardom) - uopće ne može uspoređivati. On, kao i većina drugih sportskih komentatora i novinara na Hrvatskoj televiziji, cijelu priču prati spikom malo bolje informiranog navijača u kvartovskom kafićuvrlo često gubi nit, a nad sugovornicima u studiju provodi klasično-štrebersko rafalno ispaljivanje napamet naučenih pitanja da slučajno ne bi došlo do nekakve interaktivnosti, koja bi ga vjerojatno ubila. Nije smrtno uvredljiv po gledateljsku inteligenciju, ali djeluje kao da bi ga se moglo zamijeniti spikerom koji jako dobro glumi spontan razgovor dok čita s blesimetra.

Treći pogled otkriva i klasične momente HTV-ove profesionalnosti, kao što je bio onaj u petak, kada je utakmica Ukrajina - Francuska odmah na početku prekinuta zbog nevremena. Saša Sušec sa stadiona je nekoliko minuta zazivao prisavsku ekipu, kumio je i molio da preuzmu program jer je na licu mjesta fakat gadno, komentatorsku bi kabinu mogao pogoditi grom, a i publika je već gotovo napustila stadion - ali ovi u Zagrebu uopće ne reagiraju, jer su valjda trinaest sekundi nakon početka utakmice pobjegli u birtiju (možda nisu, ali svatko tko je više od jedanput kročio u zgradu na Prisavlju zna da je to jedan od najvjerojatnijih scenarija). Kada je siroti Saša u Ukrajini skoro već preminuo u Gospodinu pod munjama paklenim, ekipa se napokon pojavila u studiju, ali minus Ćiro, nešto su petljali po studiju o tome kako se ovakav prekid nije dogodio od sedamdesetih i blablabla, a onda pustili snimku utakmice Hrvatska - Italija. Kraće rečeno - kao da je riječ o provincijskoj radiostanici 1972., a ne o televiziji koja za cijelu državu prenosi najveće europsko nogometno natjecanje.

Nastavimo li s daljnjim brojanjem pogleda na HTV-ovu emisiju uz utakmice, otkrit ćemo da sav onaj cirkus spomenut u prvom odlomku i obilno korišten za prijašnjih nogometnih meganatjecanja - nije baš sasvim izostavljen ni ovaj put. Djeluje malo manje cirkuski, ali i dalje nije sasvim jasno zašto je tako silno obavezan i zašto ga jednostavno ne zamijene ekvivalentom Gustava, duhovitog mađarskog crtića za odrasle koji je osamdesetih služio kao zabavni moment u poluvremenima utakmica.

Zabavni moment u emisiji Euro 2012. na HTV2 jednostavno je jeziv, i pritom pridjev 'jeziv' ne koristim olako, nego u značenju onoga osjećaja kada

vas prolaze neugodni trnci zbog nečijeg tuđeg sramoćenja s pokušajima duhovitosti. E, pa takvi su trnci uz lake minute ove emisije - vrlo intenzivni. Tarikovo imitiranje Ćire Blaževića, iako bez ikakve sumnje vrlo uvjerljivo, prestalo je biti smiješno još tamo negdje u drugoj sezoni 'Milijunaša' prije sto četrdeset i sedam godina, a sada je, obogaćeno zaprepašćujućom perikom i nedostatkom nadahnuća, toliko istrošeno i dosadno da ne bi prošlo ni na kakvom županijskom natjecanju osmoškolskih dramskih grupa (podrubrika 'Skečevi i huncutarije'). Desetominutne epizode (sad ću lagat) humorističkog (laž gotova) serijala 'Hotel Poznan' s Kečkešom, Zuhrom i onim trećim tipom kojem nikada ne uspijevam zapamtiti ime svode se na klišeje o retardiranim navijačima, forsiranje zagrebačkog slanga iz 1995. i dvije-tri prostote ('On svoju kitu zove Karablanka jer mu se žena zove Blanka' je otprilike vrhunac humora). Drugim riječima, i dalje stoji ona davna presuda: sportski program HTV-a ne bi si smio umišljati da išta zna o zabavi i humoru.

Nešto bolji, premda ne savršen dojam ostavlja mozaično-reportažni dio emisije, pogotovo reportaže Matije Vukšića iz Ukrajine, koje, osim što odaju baš fini dokumentaristički nerv svojega autora, na trenutke djeluju i kao Boratov kazahstanski dnevnik, ali bez izmišljotina. Josip Šarić i Nevena Rendeli u Poljskoj se ne snalaze ni približno jednako dobro i još nisam vidjela nijednu njihovu reportažu koja bi odisala barem djelićem originalnosti kao Vukšićeve, a iskreno, nisam sasvim sigurna ni po kojem su ključu poslani na Euro, no već sam navikla na to da HTV o ovakvim sportskim događajima ima sindikalne izlete pa neću previše propitkivati.

Najbolji dojam u emisiji ostavljaju portreti hrvatskih reprezentativaca koje je osmislio i snimio Robert Knjaz. Jedan od rijetkih televizionara u Hrvatskoj čiji se talent i inspiracija nisu nimalo istrošili s godinama uspio je čak i od razmjerno flah reprezentativaca, kao što je bio sinoć obrađeni Gordon Schildenfeld, iscijediti pokoju zabavnu, kao što je ona u kojoj tvrdi: 'Svašta bih ja, i brze motore i sve, ali mi žena ne da. Ja sam papak. Perem prozore i peglam', a od najmržih filmova izdvaja 'Titanic' jer svi počnu plakati čim čuju naslov. Knjazu čista petica za takve priloge.

Na kraju tek nekoliko riječi o komentatorima utakmica, koji nisu u pravom smislu riječi dio emisije, ali ipak pridonose cijelom filingu Eura na HTV-u. Ne razumijem se mnogo u nogomet, ali teško da će čak i meni promaknuti kada, primjerice, stručni komentator Igor Štimac tijekom jučerašnje utakmice Hrvatska - Španjolska izjavi da je to jedna od najmanje uzbudljivih utakmica na prvenstvu dok na terenu lete kuka i motika. Isto tako, razumijem da će komentatori navijati za svoju reprezentaciju, ali ne razumijem zašto u onome trenutku kada postane jasno da Hrvatska gubi i ne odlazi u četvrtfinale - prestaju komentirati utakmicu i više-manje se prepuštaju tihom leleku. Razumijem i da na kraju utakmice žele čestitati našim reprezentativcima na dobroj igri, ali kada to učine riječima: 'Čestitamo vam na muškoj igri', razumijevanje i suosjećanje naglo mi se tope.