Prije nekoliko mjeseci jedna žena koju poznajem pronašla je izgubljeni mobitel na ulici i, želeći ga vratiti vlasniku ili vlasnici, nazvala je broj koji je u telefonskom imeniku aparatića bio pohranjen pod 'mama i tata'. Nepoznatoj ženi koja joj se javila odmah je rekla da ima mobitel njezine kćeri ili sina, a ova joj je odgovorila da to nije njezina kći, nego kći njezina muža. 'Ni sama ne znam kako me uplela u polusatnu priču', poslije mi je rekla poznanica. 'Ali odjednom sam samu sebe uhvatila kako po uredu ispitujem kolege ima li tko punjač za tu vrstu mobitela jer sam jednostavno MORALA čuti nastavak sage o groznoj bivšoj ženi, raspuštenoj djeci i tko je na kraju imovinske parnice dobio kuću.'

Taj niski tračerski poriv zbog kojeg se moja poznanica na kraju postidjela sama pred sobom isti je sentiment na koji igra RTL-ova serija 'Krv nije voda'. Za razliku od sapunica, koje gledateljima nude bijeg od stvarnosti u bajku iz ljubića, 'Krv nije voda' poziva ih na kavu s haustorskom nadžak-babom koja obožava gurati nos u prljavo rublje svojih susjeda. Svaka epizoda upravo je takav, RTL-ovci kažu 'dokumentarno-igrani', štiklec iz života kakvi obično završavaju po dosjeima centara za socijalni rad i svaka se oslanja na dramaturgiju haustorskih zabadanja u stilu zamislite-suseda-kaj-su-oni-grozni-Pikzibnerići-s-trećeg-kata-opet-napravili. Ne izostaju ni Jerry Springer momenti, a očito je da scenaristi pomno vode brigu i o tome da u priče uključe i najpopularnije probleme suvremenog trenutka (mobbing na radnom mjestu, napuštene žene koje se u trenucima očaja podvrgavaju silikonskom napuhavanju grudi, DNK analize koje otkrivaju da djeca nisu u srodstvu s roditeljima). Gledatelj s imalo soli u glavi već se nakon nekoliko minuta počinje pitati zašto uopće gleda takav treš i odakle mu odjednom poriv da dozna što će se dogoditi nakon reklama. Ako se to pak ne zapita ili se ne uspije othrvati nadžak-nagonu zbog kakvog je i moja poznanica po uredu tražila punjač za izgubljeni mobitel – nakon samo desetak minuta promidžbenih poruka o najboljem deterdžentu u galaksiji ponovno će se sastati s naturščicima koji glume maloljetne delinkvente, kvartovske nasilnike i bračne parove u paklu gadnih razvoda. Pritom valja napomenuti da glagol 'glumiti' u prethodnoj rečenici rastežem daleko izvan granica njegova pravog značenja.

Iako mi se takvi TV sadržaji gade još od 'TV sudnice', koja je istim kanalom žarila i palila prije pet-šest godina, teško mi je osuditi ljude koji to gledaju. I ja sam u

nekoliko navrata posljednjih mjeseci oko 19 sati zastala pred prizorima iz krvi koja nije voda (osim kad je se pomiješa s prljavštinom da bi se dobilo velike količine televizijskog blata). Koji je ovo kiki i zašto ja to gledam? – prostrujalo mi je mozgovljem neku večer, kada sam iz nekoliko strahotno odglumljenih scena uspjela rekonstruirati da se u toj epizodi trača susjede koji su se razveli, ali bivši muž nije se odselio iz zgrade, nego iz podrumske šupe terorizira bivšu. Je l' oni to ozbiljno? – pitala sam se i sinoć, dok je neka antipatična amaterka (s kojom bismo valjda trebali suosjećati) glumila srednjoškolku pod čizmom surove šefice na praksi. No iako me vlastiti mozak neumorno kritizirao, u oba sam navrata još nekoliko minuta blejala u ekran, debilnijim dijelom ganglija žarko želeći saznati hoće li netko nekome zabiti sjekiru u čelo ili se baciti s mosta u Savu. Onda sam se ipak osvijestila. Isto kao i ona poznanica kada je shvatila da po uredu grozničavo traži punjač za mobitel zbog gluposti.

Sve te priče, iako u stvarnosti nedvojbeno tragične ili barem neugodne, u formatu serije 'Krv nije voda' ipak su, naime, teški treš. Toliko su loše da su smiješne i već ih mogu zamisliti kao jedan od onih televizijskih, filmskih i općenito pop-kulturnih fenomena, koji zbog katastrofalne kvalitete nakon nekog vremena stječu kultni status i omanju vojsku ironičnih sljedbenika. Znate već o čemu govorim. Sigurno ste čuli za ironične fan-clubove Eurosonga ili ljude koji se oduševljavaju kičem jeftinih B filmova s polovice dvadesetog stoljeća. I RTL-ova bi serija mogla steći nekoliko desetaka takvih obožavatelja.

No to nije ono najgore. Najgore je to što mi kažu da se 'Krv nije voda' sasvim pristojno gleda i među onima koji prema toj seriji nisu ironični, a jednako je loše i to što me ta činjenica uopće ne čudi. RTL-ova je dokumentarno-igrana serija jedan od razloga zbog kojih ljudi stvaraju generalizacije o tome kako 'televizija zaglupljuje narod' i dokaz da će ljudi na njoj pogledati doista svašta – od najgorih reality serijala, preko celebrity preseravanja i pičvajza iz rubrike 'Trenutak istine', pa sve do ovakvih hitova kontejnerske dramaturgije. No iako sam priprostom puku koji voli takve priče sklona svašta oprostiti i iako sam svjesna da mi i samoj povremeno pada imunitet pred takvim glupostima, naturščici koji glume životne i socijalne drame iz susjedstva kao vrtićki igrokaz o Grgi Čvarku – previše su za moju i bilo čiju toleranciju prema masovnom ukusu i apetitima publike. Nadam se da RTL angažira te ljude iz vojske nezaposlenih na zavodima za zapošljavanje diljem domovine. Jedino bi im se takav socijalno osviješten potez, naime, mogao upisati u rubriku olakotnih okolnosti kada se na njih s potpunim pravom digne kuka i motika zbog zaglupljivanja čitave generacije gledatelja. Jer 'Krv nije voda' samo je jedan od smješnijih, ali nipošto jedini TV sadržaj kojim to sa svojega kanala bez imalo dvojbe i stalno čine.