TV TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

'Hrvatski kraljevi' - spektakularni, ali dosadni

Foršpan za 'Hrvatske kraljeve' koji se već neko vrijeme vrti na HTV-u izgleda zbilja spektakularno. Mačevi lete, krvca rujna frca po junacima, konji ržu i propinju se po poljanama, a specijalni se efekti specijaliziraju do neba. K'o da je netko pomiješao 'Igru prijestolja', 'Spartacusa' i pol kile šahovnice! Ni cjelovečernja verzija ne izgleda mnogo drukčije. Isti konji, isti efekti, ista glazba, ista krv, ali… Preko svega odjekuje monoton glas Miljenka Kokota i lekcija o velebnoj povijesti Hrvata, ispričana u najboljoj maniri 'TV kalendara'. U tri sam navrata zadrijemala. Nisam bila jedina

'Hrvatski kraljevi' najavljuju se kao magnum opus Domagoja Burića već tako dugo da se čini kao da je snimanje počelo tamo negdje oko Tomislavove krunidbe. Nije stoga nikakvo čudo što su sinoć na pretpremijeru u Lisinskom ljudi pohrlili k'o da se dijeli oprost od kredita. I ja sam navalila s njima. Baš me zanimalo kako je gore spomenuti D. B. malobrojne povijesne podatke o prvim hrvatskim vladarima pretvorio u televizijski spektakl.

Da odmah razriješim dilemu – serijal je zbilja spektakularan. Uglavnom vizualno i uglavnom na razini reklame za Staropramen pivo s princezinim proročanstvima o budućnosti Praga, ali, brate mili, takvo što još nitko živ u Hrvatskoj nije snimio! Nitko u Hrvatskoj dosad nije snimio ni scene koje podsjećaju na onu reklamu za digitalni fotoaparat u kojoj Kip slobode pleše pred zapanjenim turistima u New Yorku, a koje su za špicu 'Hrvatskih kraljeva' pretvorene u oživjele kipove hrvatskih velikana te njihovom pojavom zapanjene prolaznike. Da bi' riječ rekla. Dobra fora.

Glazba u 'Hrvatskim kraljevima' isto nije loša: podsjeća na mješavinu soundtracka 'Gospodara prstenova' i Metallicinog koncerta s filharmonijom u San Franciscu, a dobro je i ukomponirana u film, pogotovo u scene bitaka koje kao da su izrezane iz 'Gladijatora'. Efekti u kojima se drevne crkve grade iz vlastitih ruševina totalno su kul, ljudi koji pred kamerama glume 'rvacke junač'ne prilično su uvjerljivi, a valja dodati i da je knez Borna toliko zgodan da je dobar dio ženskoga gledateljstva na odjavnoj špici tražio glumčev broj telefona. Srednjoškolska djevojčad, kojoj je ovaj obrazovno-povijesni reality šou namijenjen, garant će se zaljubiti, a uz scenu krstionice i do pasa golog kršnoga momka koji se u njoj pere od grijeha jamačno će se uzvrpoljiti i koja ozbiljnija gospođa.

No svoj audiovizualnoj majstoriji usprkos, 'Hrvatski kraljevi' dosadni su do plakanja, odnosno - u mojem osobnom slučaju - do hrkanja. Prijateljica s kojom sam pohodila pretpremijeru u tri me navrata morala oštro kresnuti laktom u rebra, dok je s ekrana dopirao glas Miljenka Kokota u beskonačnoj petlji povijesnih podataka i pretpostavki. Možda cijela priča postane lakše probavljiva kada se razlomi u seriju, ali ovako, u cjelovečernjem izdanju, takva je naracija od 'Hrvatskih kraljeva' učinila dvosatnu pokoru. Na kraju sam se osjećala kao da sam odslužila dvosatnu kaznu gledanja 'TV kalendara' zbog pogrešnog parkiranja.

Povijesni dokumentarci u kojima se igrani prizori odvijaju bez verbalnog sudjelovanja glumaca, nego se njihovo značenje objašnjava pozadinskom naracijom nisu
Jedan od foršpana za 'Hrvatske kraljeve'
ništa nova. Dapače, čak su i neka vrsta standarda na BBC-ju, History Channelu i sličnim kanalima. No kada se u te igrane prizore uloži toliko truda, vremena, novca, pa i talenta kao što je uloženo u 'Hrvatske kraljeve', onda se autori obično potrude i nasnimiti nešto dinamičniju naraciju. U 'Hrvatskim kraljevima' taj je dio gadno zaštekao i zbog toga smo dobili film u kojem kao da je 'akcija' snimljena 2011, a popratna pripovijetka 1975. Nema tog sjajnog konjanika, zgodnog kneza i spektakularnog krštenja koji bi takav propust mogli nadoknaditi jer priča je ipak ključni dio filma. A ona koju je Burić Kokotovim glasom nasnimio na igrane prizore jednostavno je – da ponovim – naporna.

Ne bih se upuštala u procjenu točnosti povijesnih podataka kojima nas je Burić zasuo u filmu, no bojim se da su 'Hrvatski kraljevi' u dosadu utonuli upravo zbog njihova gomilanja. Previše se inzistiralo na velikim povijesnim zbivanjima te čojstvu i junaštvu naslovnih likova, a premalo prostora dalo onome segmentu filma koji je cijelu predavačku monotoniju mogao sasvim fino razdrmati. Mislim pritom na prizore sa 'sedam izmišljenih Hrvata', koji su Buriću poslužili kao ilustracija života običnih ljudi u srednjevjekovnoj Hrvatskoj i koji su bez ikakve sumnje najzanimljiviji dio dokumentarca. Sedmorica mladih lunjaju po šumama i gorama, tuku se oko pečene kokoši, opijaju se ko maturanti u Lloret de Maru i u gradovima ih zalijevaju sadržajem noćnih posuda. Duhovito, zabavno i antropološki zanimljivo, a i publika u Lisinskom dobro je reagirala. Sve nas, naime, mnogo više zanima kako su ljudi u to-i-to doba doista živjeli nego koje su paktove potpisivali, kakve krune nosili i pred kojim popom klečali. Da su u 'Hrvatskim kraljevima' beskrajna nabrajanja kraljevskih loza, godina i brojevnog stanja brodovlja malo više ispresijecana dogodovštinama sedam običnih Hrvata, lakše bismo ih provarili.

No da je Burić krenuo tim putem, grandioznost bi se razvodnila i sentiment da smo potomci junačina koje ovdje obitavaju od stoljeća sedmog ne bi bio tako naglašen. A to je očito bio jedan od glavnih ciljeva našega redatelja, scenarista, kompozitora i Hrvata. Šteta. Jer u 'Hrvatskim kraljevima' zbilja ima zapanjujuće dobrih scena. A bojim se da će ih zbog takvog prejunačkog, preognjištarskog pristupa – previše gledatelja prespavati.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više