TV TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Škorine su dosjetke za seosku birtiju, a ne za TV

Novi 'zabavni' serijal Miroslava Škore, 'Pjevaj moju pjesmu' idealan je medijski pokrovitelj neke od nacionalnih kampanja prevencije kardiovaskularnih bolesti. Pred tom bi se mješavinom amaterskih pjevačkih natjecanja i voditeljskih šala uzgojenih na mentalitetu seoskih birtija - sav živalj trebao razbježati što dalje od televizora, izaći na svjež zrak i posvetiti se fizičkim aktivnostima

Svaki put kada Miroslav Škoro dobije novu emisiju na televiziji, pomislim kako je to izvrsno za zdravlje nacije. Nacija nam je, naime, veoma sklona tratiti dane i noći pred televizorom (čak sam i ja sama u tome zadrti nacionalist) što onda uzrokuje liječničke simpozije s kojih nam poručuju da se pretvaramo u nakupine masti veličine nuklearnih podmornica i da ćemo svi krepat od dijabetesa tipa 2 do četrdesete ako ne dignemo dupe s kauča. Pa mi se onda Škoro čini kao narodni heroj. Tako je urnebesan, zabavan i pametan da bi pred njegovom pojavom na ekranu svi živi trebali naglo pobjeć kroz prozor na svjež zrak, a udruge za borbu protiv kardiovaskularnih bolesti trebale bi mu dodijeliti orden Hrabroga Srca S Tri Ukrasne Premosnice.

To se, međutim, ne događa. Ukus publike (a bogami i televizijskih producenata) takav je da ćemo svi pokrepat od užasa i prije nego što nas dostignu dijabetesi, infarkti i ine kuge modernog doba, a Škoro u takvome ozračju ne dobiva ordenje zdravstveno-karitativnih udruga, nego sve jednu zabavnu emisiju za drugom. Najnovija, 'Pjevaj moju pjesmu', emitira se sada već drugu nedjelju, u terminu Uvodićeve 'Lijepom našom' i to joj je zasad jedini pozitivan učinak. U svemu drugome djeluje tek kao mješavina serijala 'Zvijezde pjevaju', 'Ne zaboravi stihove', 'Muzičkog tobogana' i crijevne viroze. Pri čemu je ovo zadnje posebno izraženo u trenucima kada se glavni junak počne praviti duhovit.

Koncept emisije jednostavan je i ne prepametan. Dovučeš četvero-petero stanovnika nekog hrvatskog grada u studio, pa onda oni pjevaju: a) jednu pjesmu koja potječe iz njihova grada (što, barem u ovoj emisiji, jedva da je imalo veze s istinom, jer su natjecatelji iz Hvara, primjerice, pjevali 'Vino i gitare' zato što je otac Gabi Novak rođen u Hvaru), b) jednu od tri pjesme koje Nikša Bratoš odabere po sistemu eci-peci-pec i onda je uništi silovateljskim aranžmanom u potpuno drugom stilu nego što se pjevala u izvorniku, c) tekst jedne Škorine pjesme i jedne pjesme glazbenog gosta u toj emisiji (ovoga tjedna Boris Novković, poznatiji kao Tamara), ali na melodiju neke sasvim pedesete pjesme (ovoga tjedna 'I Just Called To Say I Love You' Stevieja Wondera, u čiju je čast onda Bratoš vrlo dovitljivo deset minuta nosio sunčane naočale na nosu) i d) po jednu pjesmu glazbenog gosta. I onda jedan grad pobijedi, pa svi kliču od radosti. Na kraju - avaj! - Škoro pjeva svoju pjesmu.

I sad, čovjek bi još i razumio odakle potreba za snimanjem takve emisije. Raja voli kada se pjeva pred kamerama, još više voli kada to čine obični ljudi koji će pritom
Jedan od 'zanimljivijih' aranžmana kojima je Bratoš preuredio 'Zamisli život u ritmu muzike za ples' za Škorinu emisiju...
falšati i od sebe raditi budale, a nije im mrsko ni kada pritom mogu navijati za svoje sugrađane, susjede iz mjesta u kojem su prije deset godina iznajmili apartman ili smjerne momke iz poljoprivrednih obitelji koji 365 dana u godini težački ruju po zemlji, ali se onda na jedan dan preobražavaju u TV zvijezde. Vole se i prisjetiti isluženih pjevačkih asova koji nemaju pametnija posla nego dolaziti u takve emisije pa gostovati u žiriju uz Zoricu Kondžu i Sinišu Škaricu, jer narod koji nedjeljom popodne pred televerzumom radi na razaranju vlastitog kardiovaskularnog sustava često se pita: 'Tko zna što je sada s onim malim koji je pjevao… znaš onu stvar… nanananana?' Sve bi to, dakle, bilo razumljivo i čovjek bi shvatio zašto se čak i na javnoj televiziji snima takav treš. Vremena su teška, nema se para i gledanost je važnija od kvalitete, pa se snima ono što raja voli.

No kada krenu Škorine trejdmarkirane doskočice s kakvima bi garant bio gazda u svakoj seoskoj alkoholičarskoj birtijetini, naglo mi proradi gastritis. Malo mi se zamanta i kada počnu prilozi u kojima se pripadnici pojedinih natjecateljskim timova predstavljaju dirljivim ljubavnim pričama ('Ja i moja žena smo kao Romeo i Julija.') i obiteljskim imovinskim sporovima ('Ćaća mi oće uzet ovaj brod na kojem radim.'), a tek kada vidim atmosferu u studiju, umjetno nabrijanu reflektorima koji podsjećaju na podivljali sigurnosni sustav u Alkatrazu – svega mi je dosta. I zato ću sljedeće nedjelje poslušati savjete onih dosadnih liječničkih simpozija o 'bolestima današnjice', a to savjetujem i svim drugim pretplatnicima HTV-a. Izađite radije u šetnju. Čak i ako završite u onoj seoskoj alkoholičarskoj birtijetini u koje Škoro i njegove dosjetke po stilu zapravo i pripadaju, bit će to mnogo manje pogubno za vaše zdravlje nego gledanje 'Pjevanja moje pjesme'. Ako ništa drugo, barem ćete se zabaviti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više