TV TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Kako je HTV obilježio 20. godišnjicu 'Moje domovine'

Hrvatska televizija jučer je u 18.55 posebnom dokumentarnom emisijom obilježila dvadesetu godišnjicu trenutka kada je u 'Dnevniku' (pozdrav Branimiru Dopuđi, ma gdje bio) prvi put emitirana kultna lirska domoljubna pjesma 'Moja domovina' Rajka Dujmića i Zrinka Tutića u izvedbi Croatian Music Aida. Nisu tom prilikom pred kamere pripustili nijednog pjevača koji je sudjelovao u izvedbi pjesme - dobili smo tek izjave dvojice autora, nekolicinu budžovana s visokih producentskih, uredničkih i direktorskih položaja, a za moment zabave pobrinuli su se bizarnim kadrom u kojem Dujmić s psom sjedi za klavirom te izjavom Steve Cvikića, koji je ratnu '91. u napadu inteligencije proglasio dobrim, starim vremenima

Zbilja ne znam što me jučer na televiziji više obradovalo – to što je Zoki Milanese predstavio 'Plan 21' (from outer space, ako mene pitate) pa je onda o tome trubila svaka emisija od 'Fifi i cvjetne družine' do 'Mentalista', ili pak to što nam je HTV1 u predvečerje servirao štiklec o dvadesetoj godišnjici Tutićeve i Dujmićeve domoljubne popevke 'Moja domovina'. Ovo drugo mi, usprkos podsjećanju na ratnu 1991. u Hrvatskoj, izaziva manje straha i strepnje, pa hajdemo radije o tome.

Dakle, jučer, 15. rujna 2011. bilo je točno dvadeset godina otkad se skupina glazbenika iz friško proglašene Republike Hrvatske dragovoljno mobilizirala u takozvani Croatian Music Aid te otpjevala lirsku domoljubnu o zemlji koja ima 'snagu zlatnog žita i oči boje mora'. Svi je znate. Ubrzo nakon prvoga emitiranja postala je glavni hit u skloništima, rovovima, pa i vrtićima. No moram se vratiti par rečenica unatrag i ispraviti jedan podatak. Jučer nije bila godišnjica dana kada su se glazbeni ratnici okupili i otpjevali 'Moju domovinu'. Okupili su se gotovo mjesec dana prije 15. rujna 1991, ali je jučer bilo dvadeset godina otkad je Branimir 'Pozdrav Svim Braniteljima Ma Gdje Bili' Dopuđa u svojem 'Dnevniku' najavio premijerno prikazivanje spota s plejadom pjevača i pjevačica koji su onda pojali o žitu, moru, slušanju vijesti, brojanju koraka i svemu ostalome što čini domovinu. Pa su HTV-ovci jučer u pet do sedam navečer posebnom emisijom odlučili obilježiti taj slavni trenutak.

I sad, ne bi bilo ništa loše u tome što HTV obilježava dvadesetu godišnjicu jedne pjesme. Ta je pjesma, uostalom, još neko vrijeme obilježavala program HTV-a jer se njezinim instrumentalom uz kadrove Plitvica i ine prirodno-kulturne baštine odjavljivao program javne televizije, a tada, devedeset prve, bila je važna i zbog toga što je unijela malo ideološke sabranosti u tada hiperproducirani domaći patriot pop, prepun histeričnih idiotarija poput Čajićevih 'Hrvatina' i Thompsonovih 'Čavoglava'. No ono što je u tom televizijskom obilježavanju dvadesete godišnjice 'Moje domovine' bilo smiješno nije sama pjesma, pa ni godišnjica, nego način na koji je HTV svemu zajedno pristupio.

S jedne strane, temu su očito smatrali prevažnom da je utrpaju u za to primjeren 'TV kalendar' jer neće valjda sad tu neke povijesne bitke, mirovne sporazume i datume rođenja baroknih skladatelja natrpati na najvažniju pjesmu u hrvatskoj državno-televizijskoj povijesti. To mora dobiti svoj vlastiti televizijski trenutak! S druge pak
Ovako je 'Moja domovina' zvučala devedeset prve...
strane, iako su velebnu glazbenu obljetnicu izdvojili u zasebnu emisiju, u toj su emisiji zadržali duh srednjoškolskog sata povijesti s malo ideološkog popovanja kakav se inače njeguje u 'TV kalendaru'. Nisu joj dodali apsolutno ništa posebno ni zanimljivo, nego je samo prigodno produljili na nešto malo opširnije od, štajaznam, 'Dietpharmove pitalice'. Pritom glavni akteri, Zrinko Tutić i Rajko Dujmić, nisu doduše nosili bijele sponzorske kute da bi izgledali kao znanstvenici, ali su ih zato HTV-ove kamere snimile u raskošnoj Dujmićevoj brvnari na Plješivici, za klavirom i s psićem koji virka u tipke. Ne znam je li to trebala biti još jedna ilustracija prirodnih ljepota naše domovine, prikaz blagostanja u kojem žive veterani hrvatske pop-glazbe, neka kinološka propaganda ili samo običan montipajtonovski začudni trenutak, ali nije ni važno. Bilo je sasvim u skladu s HTV-ovskom dugogodišnjom tradicijom da i najzanimljivije dokumentarne teme pomoću snimki pejzaža i interijera pretvore u gnjavažu pred kojom gledatelj koluta očima poput tinejdžera pred nastavnikom povijesti.

Nije im, naravno, palo na pamet, da okupe barem jedan dio – onaj živući i aktivan – pjevača i glazbenika koji su pjevali i svirili u spotu. Nije im palo na pamet da – osim u bizarnom kadru Dujmića sa psom za klavirom – itko u emisiji izvede pjesmu onako kao bi je pjevao/svirao danas. Pjevači i izvođači nisu dobili ni sekunde pred kamerama čak ni da se kakvom anegdotom, monologom ili recitacijom prisjete vremena dok su pjesmu snimali, nego je ta čast pripala samo budžovanima s visokih položaja – producentima, zapovjednicima Croatian Music Aida, urednicima s televizije i bivšim direktorima diskografskih tvrtki. Da stvar bude još smješnija, nešto malo prostora dobio je, zamislite, čak i Stevo Cvikić, treš-humorist i jedan od prevoditelja pjesme na engleski. Ne znam je li bila riječ o žestokom napadu inteligencije, nekom klasično cvikićevski nesmiješnom vicu ili pregolemom suosjećanju s onim gledateljima koji su tu godinu proveli pod tutnjavom granata, ali Cvikić je u tih nekoliko trenutaka pred kamerom uspio izjaviti da se te, devedeset prve, sjeća kao 'dobrih, starih vremena'.

...a ovako zvuči danas
Gledatelji s imalo osjetljivijim želucem u tom su trenutku ugasili televizor ili se prebacili na neki drugi kanal, ali ja sam, eto, ostala uz povijesno prisjećanje na 'Moju domovinu' i za kraj, kao nagradu, dobila prizor Dujmićeve vau-vau koalicije s klavirom. Bizarno, bedasto, smiješno, ali kudikamo bezazlenije od 'Dnevnika' koji je prizoru uslijedio. Ondje su me pak razna kukuriku-obećanja o budućnosti naglo vratila u sadašnjost i samo na sekundu, jednu kratku, očajnu sekundu, postalo mi je jasno zašto Cvikić o ratnom dobu govori kao o boljoj prošlosti. Vremena u kojima je snimljena 'Moja domovina' bila su užasna, ali tada je barem netko iskreno htio pjevati takvo što. Danas - vrlo teško. Kako bi, uostalom, čovjek uopće spjevao lirsku himnu sirotoj zemlji koja je rat iz doba jučerašnjom obljetnicom ovjenčane pjesme - prilično uspješno preživjela, ali su je onda njezini najistaknutiji junaci opustošili u miru? I zato si sve nešto mislim kako je odsutnost pjevača iz gore komentirane emisije bila čak i primjerena. Premda svi, nesretnoj podudarnosti usprkos, znamo da u tome nije bilo nikakve znakovitosti, nego su je HTV-ovci tako snimili zbog svoje klasične nenadahnutosti, rutinerstva i šlamperaja.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više