TV TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Jerga & Jaran na putu prema dolje

Iako su jučerašnji televizijski dan obilježila dva gradonačelnička redikula u 'Dnevniku 3', prije toga je gledateljstvo imalo priliku uživati u jednom dokumentarističkom (mo'š mislit) remek-djelu, 'Putovanju kroz historiju, istoriju, povijest, zemljopis, sat razredne zajednice i sto drugih čuda'. Dokumentarac emitiran u sklopu inače izvrsne emisije 'Reporteri' prikazao nam je putovanje Miljenka Jergovića (pisca-kolumnista iz Zagreba) i Marka Vidojkovića (pisca-kolumnista iz Beograda) nekadašnjim auto-stazama bratstva i jedinstva do odredišta koje nas, čini se, sve beziznimno čeka - Grčke

Šteta što su sinoć Kerum i Bandić u 'Dnevniku 3' zasjenili sve drugo biserje na hrvatskim televizijskim programima. Da nisu, gledatelji bi imali prilike uživati i još danima duboko razmišljati o značenjem i značajem bremenitom dokumentarcu 'Putovanje kroz historiju, istoriju i povijest'. To je malo remek-djelo sinoć prikazano u inače izvrsnoj emisiji 'Reporteri', a sastoji se od putovanja dvojice pisaca-kolumnista s Ovih Prostora (TM) po bivšoj Autocesti bratstva i jedinstva u prastarom jugiću. Sama zamisao i nije najgora: tandrkanje po predjelima koje smo nekada nazivali zajedničkom državom, pa onda još u legendarnoj krntiji iz pjesme Zabranjenog pušenja, sigurno jest jedan od zanimljivijih on the road doživljaja, no izvedba i rezultat ispali su takvi da je, baš kao i u onom Jergovićevom romanu, najzanimljiviji lik ispao – auto.

Evo i zašto. Prvo, ni Miljenko Jergović (pisac-kolumnist iz Hrvatske) ni Marko Vidojković (pisac-kolumnist iz Srbije) nisu osobito televizične osobe. Pred kamerama se ponašaju tek nešto prirodnije od likova u domaćim sapunicama, a kada pokušavaju ispasti duhoviti, to je smiješno samo žrtvama demencije od Vardara pa do Triglava, a svi ostali pobjegnu u sklonište. Najbolji primjer svega navedenog jedan je od prizora pri kraju dokumentarca, u kojem Jerga und Jaran (nije da ne znam kako se zove, ali ovako mi bolje paše u aliteraciju ;-)) sjede pod nekakvim makedonskim mostom i sarkastično raspredaju zbilja kretensku navadu balkanskih naroda da se nadmeću oko toga tko je stariji. Već mi je bilo pomalo neugodno kada su krenuli s onom prastarom forom iz 'Zločeste djece' o Srbima koji su postojali prije ameba, a kad su se kroz usiljeni grohot jedan drugome počeli obraćati s 'Miljenko, Harahvatu moj' i 'Marko, čovječe, Srbine moj', skoro sam se od muke zabila čelom u digitalni receiver.

Drugo, nije baš sasvim sigurno koja bi trebala biti objedinjujuća priča cijeloga dokumentarca. Da, dobro, vozikaju se Titovim stopama po nedovršenim plodovima jugoslavenske cestogradnje i to je samo po sebi narativni moment, ali njihovu spiku usput ni Bog Isus ne bi uspio složiti u nekakve smislene puzzle. Malo su na prešućivanju povijesnih tragedija u Bleiburgu, malo palamude s vlasnikom autootpada u Deželi koji je svojedobno gradio cestu i cesta je gradila njega, malo Jerga Marku čita pjesme dok ovaj popravlja auto, malo lupeta o crkvama i crpkama koje jedine uspijevaju u ovoj našoj novoj samostalnosti i samostojnosti i… ne znam, možda je problem u meni i mojim ograničenim umnim dosezima, ali jedini zajednički nazivnik na koji se cijela ta papazjanija može svesti izreciv je u svima dobro poznatoj internetskoj kratici: WTF??? (za čitatelje s crno-bijelim jezičnim nagnućima evo i cenzuriranog prijevoda: 'koji KIKI?').

Bilo je tu, dakako, i susreta s istaknutim političarima i državnicima, poput Stipe Mesića, pred kojim je Marko Vidojković pokazao da, osim automehaničarskih nagnuća, posjeduje i prodoran novinarski nerv. 'Sada ću vam pokvariti raspoloženje', reče, sav nanervan bivšemu predsjedniku RH, koji je u doba snimanja emisije još sjedio na Pantovčaku, 'kakav vam je to posao koji ste proglasili dobro obavljenim nakon što se država kojom ste predsjedali – raspala?' U, bogati, svi smo premrli od provokativnosti pred telkama, a vidim da se i Mesić usr'o do ušiju. Negdje u istom registru bio je i Jergović u razgovoru s Vukom Draškovićem, gdje, osim što je cijeli prizor izgledao kao da sredovječni hipi dolazi žicat drogu od kolumbijskog narkobosa sa zalizanim stajlingom, i opet nitko živ nije baš uspio do kraja ubrati o čemen oni to, matere ti. Mislim, naravno, znamo da su pričali o Jugoslaviji, o Srbima, Hrvatima, nacionalizmu i svim tim vječnim temama o kojima nitko drugi osim njih nema blage veze, ali nisam baš primijetila da je s Bubom Lenjom načeta bilo kakva nova ili drugačija tema, osim možebitno ona da se Jergović sa sugovornicima (kada im prezime ne počinje sa S) zna i prepirati i licem u lice, a ne samo putem oštro fraziranih novinskih napisa.

Treće i nešto ozbiljnije – interesantno je kako su dvojica pisaca-kolumnista čak i vlastitom pričom te očitovanjima potvrdili glavnu manu premise cijeloga dokumentarca, ali zapravo i svih drugih priča o raspadu Jugoslavije. Pri putovanju su kroz Hrvatsku i Srbiju te ono malo Bosne koju su okrznuli u Brčkom, naime, još koliko-toliko držali vlastite zaključke pod kontrolom jer im je teren poznat i bavili su se pričama kojima se ionako bave u sklopu svojeg javnog lika & djela. No kada su došli do Makedonije, sve je otišlo u Honduras. Pustili su druge da pričaju, a njih dvojica ulijetali tek s nekim potpuno nepovezanim i očito potpuno neobaviještenim zapažanjima, dokazujući time da se sve priče o bivšoj Jugoslaviji na ovim našim nesretnim prostorima uglavnom razglabaju samo iz jedne, polarizirane perspektive. One na liniji Hrvati - Srbi. Jedan mali odmak prema narodu koji nije bio dio te dvojne kulturne SFRJ-dominacije – i gotovo je. Ništa više ne znaju i ništa više ne razumiju. Klasika. Mainstream. Da nije tužno, bilo bi dosadno, premda je zapravo oboje.

Na kraju još samo malo onome Yugu, koji je na početku filma predstavljen kao ravnopravni suputnik, a na početku ovoga članka kao najzanimljiviji sudionik road tripa o kojem je snimljen dokumentarac. Kvario se često, trošio je puno, izgledao užasno i na kraju je ostavljen negdje iza makedonsko-grčke granice, potpuno neupotrebljiv u Europskoj uniji. Majketigaspalim, KOJA SIMBOLIKA! Svima su nam kolektivno gaće zadrhtale. I svi smo se odmah sjetili Jergovićevih riječi s početka dokumentarca (citiram po sjećanju): 'Moja je lična i privatna povijest obilježena nemogućnošću povratka kući jer je ono što sam smatrao domom izgubljeno u vremenu. A putovanje kroz vrijeme nije moguće.' Živa istina, gospodine Thomasu Wolfe. Yugo nije DeLorean, a ni vas dvojica niste ludi profesor + Michael J. Fox. No ako ništa drugo, vjerojatno ste precizno pogodili odredište kojemu nezaustavljivo stremimo. Draga braćo Grci, evo nas, samo što nismo! Jerga und Jaran bijahu nam prethodnica.

'Pa, Miljenko, dragi moj Harahvatu...' - 'Pa čovječe, dragi moj čovječe, Srbine moj najstariji...' - Jergine i Vidojkovićeve duhovitosti pod mostom
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više