Uh, što volim kada se televizija počne baviti samom sobom i kada se televizijske ličnosti počnu predstavljati kao legende, čak i onda kada njihova legendarnost ne dopire dalje od jednokilometarskog radijusa oko televizijske zgrade. Neukusno je to. Bez obzira koliko takve 'legende' bile simpatične i koliko im status pod navodnicima dobro pristajao.

Miroslav Lilić definitivno se ubraja u skupinu simpatičnijih televizijskih veterana i svatko bi radije slušao njegove priče o dogodovštinama iz doba Televizije Zagreb nego da nam o svojoj karijeri i životu počne pričati vječno natmuren i ideološki nabrušen Obrad Kosovac. Osim toga, zbog činjenice da je svojedobno pročitao vijest o Titovoj smrti i vjerojatno još nekih epizoda (kojih se pripadnici moje generacije i mlađi vjerojatno uopće ne sjećaju), može mu se priznati određeni status popkulturne ikone. No njegovo ugošćivanje u talk showu Danijele Trbović Osmi kat u četvrtak popodne bila je čista reklama za knjigu koju je Lilić nedavno objavio.  

Možda to i nije tako problematično kako se na prvi pogled čini. Uostalom, na zapadu se u takve emisije redovito, a koji put i isključivo, pozivaju gosti koji u tom trenutku nešto promoviraju: knjigu, novi film, seriju, humanitarnu akciju, whatever. No prvo i prvo, takvim se gostima gotovo nikada ne posvećuje baš cijela emisija (još manje joj se daje naslov po njegovu imenu), a drugo – rijetko se događa da baš cijeli razgovor s gostom protekne u upornom razglabanju njegove sklonosti bančenju, ženama i alkoholu, uz svesrdnu pomoć više i manje poznatih prijatelja. Ponajmanje od svega mogu zamisliti da, recimo, Letterman u svoju emisiju pozove bivšu facu s televizijske kuće u kojoj radi (pa onda još k tome nekakvog direktora) i onda s njim započne priču o tome da je nekada bilo stoput bolje, a danas nema ni čojstva ni junaštva ni šljivovice.

Drugim riječima, iako se Miroslav Lilić doima kao simpatičan čovjek, cijeli taj 'Osmi kat' s njime u glavnoj ulozi na kraju je ispao pomalo neukusan, krajnje privatiziran, ispunjen internim šalama i dogodovštinama koje samo najveći zaljubljenici u tračeve s televizije mogu smatrati zanimljivima. A što se reklame za knjigu tiče, to se može početi smatrati prihvatljivim čim Danijela i ostali voditelji razgovornih emisija počnu pozivati u goste i neke druge autore zapaženih proznih i publicističkih djela. Pa da malo cijelu emisiju gledamo i slušamo, ne znam, Tanju Mravak i Damira Karakaša. I to ne zato da bi joj potonji objašnjavao kako je svirao harmoniku po Parizu.

Jasno mi je, naravno, da raja voli priče o bančenju i da se strahovito mnogo čitaju biografska djela u kojima su opisane pustolovine s mjestom radnje koje običnom puku nije dostupno. Zemljom nam, uostalom, zadnjih nekoliko godina vlada potpuna epidemija izdavanja takvih knjiga, a nije puno bolje ni u inozemstvu. No fora po kojoj javna televizija svjesno za promociju u svojim razgovornim emisijama odabire samo one autore takvih knjiga koji su nekada radili kao njezini djelatnici – vrlo je nepoštena. I od Danijelina šoua, kakav god bio, nisam baš očekivala da će se pridružiti tom ulizivačkom trendu. Ali, eto, sinoć jest.