TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Big Brother: Kad je treš - nek je do kraja!

05.05.2011 u 13:00

Bionic
Reading

Čak i kada na TV-u, kao zadnjih dana, nema ničega zanimljivog ni komentara vrijednog, čovjek se može osloniti na domaću inkarnaciju svjetske opsesije reality showovima da mu pokvari gledateljski život. 'Big Brother', koji ove godine, kao što svi znaju, u Beogradu razvija svoju varijantu velikog bratstva & jedinstva na estradno-balkanski način, vrlo naturalistički demonstrira još jedan benefit raspada bivše Juge. Jest da su svi narodi te narodnosti pokojne države u stanju svoj čobanluk razviti i samostalno, ali kad ih se stavi na kup, ostaju, što bi navijači iz susjedne zemlje rekli, 'samo dve reči' - AJME SELJAKA!

Premda su prva tri dana ovoga tjedna bila prepuna zanimljivih vijesti, televizijski su bila dosadnija od predavanja o zaštiti na radu u provincijskoj tvornici sedamdesetih. Da Ameri ne tvrde da su ubili zlikovca za kojeg pola njihovih tinejdžera na Twitteru nema blage veze tko je i da Branka Slavica nije dobila nagradu za novinarku godine, zato što su je pretplatnici HRT-a poslali na mjesto s kojeg joj je jednostavnije nego ostalima bilo doći do Haitija, čovjek se ne bi imao zbog čega ni iznervirati.

No čak i kada na televiziji nema ničega zanimljivog ni komentara vrijednog, čovjek se može osloniti na domaću inkarnaciju svjetske opsesije reality showovima da mu pokvari gledateljski život. Naravno, govorim o Big Brotheru, koji se ove godine, kao što svi znaju, emitira iz Beograda i vrlo naturalistički demonstrira još jedan benefit raspada bivše Juge. Više, naime, osim u ovakvim televizijskim anomalijama, nemamo prilike za stvaranje multinacionalnog turboseljaštva. Jest da su svi narodi i narodnosti upokojene države sasvim sposobni za čobanluk specifikum na svoj osebujan etnički način, ali kombinacija… uh, kako li to samo priziva neke neugodnjak uspomene iz prošlosti. Lepa Brena s 'Jugoslovenkom' i omladinske radne akcije s logorskom vatricom samo su dvije minimanifestacije takvih umrijet-ću-od-srama epizoda.

Nisam redovito pratila 'Big Brother' nakon početka i predstavljanja kandidata, no već mi se tada čeljust razjapila do poda upravo zbog gore navedenog fenomena izdvajanja kandidata iz primordijalne balkanske juhe ili, da budem preciznija, krčmetine s pevaljkom. Producenti su si ovoga puta zbilja dali truda - zagrebali su po dnu kontejnera kao da sutra ne postoji te odande izvukli tinejdžerske majke iz Donje Vuko***ine, apsolvente terorizma i organizovanog kriminala s beogradskog univerziteta, provincijske manekene s kvarc-kompleksom, padežno hendikepirane mutavce iz najbrdovitijih brda brdovitog poluotoka te - najvažnije - Marijanu i Nemeša. U poigravanje fizičkim specifičnostima nekih kandidata neću ulaziti jer bi moglo ispasti da sam neosjetljiva i politički nekorektna, ali ipak to moram spomenuti kao novo dno dna te na kraju dodati da mimo toga svi drugi stanovnici kuće u Beogradu ispunjavaju one dvije riječi koje čine šlagvort svakog vica o primitivcima s Ovih Prostora. AJME SELJAKA!

Jasno je, naravno, da se za sudjelovanje u takvom showu neće prijavljivati doktori fizike koji se bave teorijom superstruna ni profinjene primabalerine o kakvima se snimaju oskarovski filmovi, ali osupnuo me dojam da su se tvorci ovogodišnjeg 'Big Brothera' svojski potrudili među bezveznjacima pronaći najgore, puno gore nego u svim dosadašnjim BB-ovima. Ili, da budem sasvim precizna, one kojima je najmanje šteta uništiti život višemjesečnom koljačinom karaktera pred očima gledatelja i na općenarodno veselje bivših republika i pokrajina.

Pritisnuta dosadom drugih TV sadržaja, međutim, u zadnja sam tri dana oko devet ipak pritisnula gumbić pod kojim se krije RTL-ova frekvencija i bigbraderovski pičvajz te kao padobranac među ovogodišnjim reality gledateljstvom moram prijaviti da su mi odmah u oko upale dvije stvari. Prvo, prirodne drame, sukobi, naklonosti i odbojnosti očito su se već istrošili jer produkcija poseže za trikovima koji su toliko debilni da ih kao takve prepoznaju i ne osobito nadareni kandidati. Ovaj su tjedan tako dobili nekakvu ženu lavicu, bestjelesno stvorenje koje se ukazuje samo na ekranu u kući i rikom preko razglasa, a uloga joj je… hm, da zarobljava muški dio kandidata u nekakvu jazbinu pa ih onda ženske kandidatkinje – 'superheroine' u pripadajućim kostimima – moraju izbavljati svojim djelima, riječima i mislima. Ili nečim četvrtim, vrag bi ga znao. Cijela igra izgleda kao vrlo bizarna varijanta presvlačenja vrlo karikiranih Barbika u jeftinu lateks-odjeću s buvljaka, a poanta izmiče i gledateljima i sudionicima. Jedno je, međutim, sasvim jasno – kandidati, unatoč svem svojem slikovitom primitivizmu, nisu više dovoljno dobar izvor treš-zabave za mase pa su se lutkari u pozadini uspaničili i počeli smišljati gluposti. A inspiracija im je trnovita.

Debilna priča s ženom lavicom

Drugo, one prirodne i samonikle drame među kandidatima zbog čijeg se ispuhavanja sada smišljaju idiotarije poput žene lavice… Ne bih ulazila u samoniklost, možda su se kršan Nemeš i frustrirana kućanica Marijana doista zapalili jedno za drugo. No sva popratna ikonografija oko njihove sablažnjive indiskrecije nad kojom se silno zgražava (i napeto je prati) svih xy ex-republika i pokrajina – djeluje upravo tako, kao ikonografija. Otac se odriče kćeri preko novina, svaki se kandidat pri izlasku očituje o njihovoj romansi, Nemeš u izolaciji probija zid šakom… Što je to? Nekakvo nenadahnuto kopiranje ponašanje junaka iz najglupljih romantičnih komedija za šiparice s dvojkom iz lektire? To bismo trebali progutati kao nekakav REALITY? Kad su nam Ameri servirali vijest o ubojstvu Osame bin Ladena, odmah je krenula lavina sumnjičavih komentara i kolutanja očima nad 'trikovima za podizanje Obamine popularnosti', i to ne samo iz pera stručnih komentatora, nego i po forumima, komentarima na portalima, birtijama i ostalim agorama suvremenog Balkana. Svi su bili dežurni skeptici i moš-mislit teoretičari. No kada su u pitanju Marijana i Nemeš, svi njihovu priču puše kao autentičnu sapunicu koja se, eto, igrom slučaja odvila na televizoru.
No hajde – kada je već tako i kada se očito igra na gledateljsku lakovjernost i voljnost da pri gledanju potpuno retardiranog reality showa iz mozga isključe bilo kakvu skepsu – zašto onda stati na tome? Zašto samo Marijana i Nemeš? Zašto samo sablažnjiva romansa? Ima tu još treš-materijala. Zar je žena lavica zbilja vrhunac divljine u reality intervencijama iza ogledala s kamerama?

Možda je produkcijsko suzdržavanje od još škakljivijih sadržaja i još velebnijeg prcanja u mozak dobra stvar. Možda zbog toga još uvijek nemamo takvu sveprisutnost reality televizije kao što se pumpa na nekim zapadnjačkim televizijama. Možda zbog toga još nemamo reality showove s porodima i kolonoskopijama, talk showove u kojima se žene i ljubavnice nekakvih bezveznjaka čupaju za kose pred histeričnom publikom, možda zbog toga još uvijek imamo koliko-toliko televizijskog integriteta. No, iskreno rečeno, sumnjam. Jer ako se s druge strane stavi primitivni ekshibicionizam kandidata (čitaj: totalni sam seljak, nek sav svijet me zna!) i apetit publike za upravo takvim gnjusom, čemu suzdržavanje? Kad je treš, neka je do kraja! Ako pušimo Branku Slavicu kao novinarku godine i 'Astro show' kao originalni domaći sadržaj, pretrpjet ćemo i puno gore stvari od jedne ustvari obične i glupe preljubničke priče. Zato, produkcijo, ožeži! Ili, da se izrazim frazom poznatom svima na Ovim Prostorima: Vozi, Miško!