TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Branimir Bilić bi preživio i nuklearnu radijaciju

05.04.2011 u 10:00

Bionic
Reading

Od danas na tportalu možete čitati TV kritike renomirane autorice Zrinke Pavlić, poznate po radu u brojnim hrvatskim medijima. Prva emisija na Zrinkinom tapetu je 'Puls Hrvatske', novi projekt neuništivog Branimira Bilića, čije premijerno izdanje je emitirano u ponedjeljak navečer na HTV-u

Stiglo je proljeće, a s njim i nove emisije u program HTV-a. Šefovlje na Prisavlju vjerojatno se usplahirilo zbog toga što ih komercijalci šiju čak i na informativno-političkom terenu, pa su se bacili u akciju proljetnog čišćenja i osvježavanja programa. Jedini je problem to što su pojam proljetnog osvježenja pritom uspjeli povezati s – pazi sad ovo – Branimirom Bilićem!

Nekoliko riječi o autorici

Skribomanka, prevoditeljica, kolumnistica i spisateljica Zrinka Pavlić djeluje u Zagrebu od 1971. godine, kada je rođena pod istim imenom koje nosi i danas. Diplomirala je sociologiju, objavila Kiklopom nagrađenu zbirku eseja 'Svijet i praktična žena' i pisala je za sad već nezanemariv broj domaćih časopisa. Kritiziranjem televizije i televizionara bavi se iz gušta cijeli život, a profesionalno zadnjih pet godina. Voli Woodyja Allena, teške knjige, lagane TV-serije, internet i parmezan.

Brane Tužno Oko Bilić od jučer je, naime, premješten iz vampirskog termina u udarni. Kažem 'premješten', a ne 'angažiran na novom projektu', jer potonje jednostavno nije točno. Jest, emisija mu je dobila novi naslov, 'Puls Hrvatske' (remiks istom formulom nominativ-genitiv naslovljenih 'Lica nacije', 'Znakova vremena' i 'Misli 21. stoljeća'). Jest, preuredili su mu studio 'Latinice'. Da, dobio je veći broj gostiju u studiju, javljanje gledatelja uživo i sto drugih čuda. No teško da su ti modni aksesoari ikoga zavarali. To je i dalje Brane The Neuništivi. Sa svim dramatičnim monolozima, upadanjima sugovornicima u riječ i ideološkim moralkama na razini sata razredne zajednice političke škole u Kumrovcu. Proljetan je i osvježujući ko peludna groznica.

Tema prve emisije, doduše, za Bilićeve je standarde bila iznenađujuće aktualna (čitaj: o njoj se na sva usta govori manje od dvije godine). Nezaposlenost i što ćemo, mila majko, sada. Na prvu loptu provokativan, Brane je zbog grozne situacije ljutito te s posprdnim tonom prozivao usual suspects s odgovornih položaja (Kosor, Popijač, Čobanković & škvadra) i prikazivao tužne priloge u kojima djeca otpuštenih radnica plaču zbog siromaštva. No kad je došlo vrijeme za ozbiljne razgovore, ispostavilo se da mu u studiju tik uz skute sjede gotovo isključivo poduzetnici i poslodavci. Brane im se klanjao uz rukoljub zbog dobrih rezultata te ih kao zaljubljena studentica omiljenog profesora pitao što sad oni predlažu i IMA LI NADE ZA NAAAAS. Samo po sebi, to i ne bi bio neki bed, no Brane je one druge aktere – radnike, sindikalce i druge 'male ljude' s kojima je na početku emisije ko fol jako suosjećao – kad je došlo vrijeme za ozbiljne rasprave i prijedloge rješenja, smjestio u drugi red studija, dao im priliku da svoju stranu priče izlože tek anegdotalno (legendarno pitanje ženi iz Uzora: 'Tko je vama uzor u životu?') te im konstantno upadao u riječ, nasilno ih prekidao i, sve u svemu, tretirao ih kao obične statiste. Što je upravo ona BB klasika kakvu otprije znamo i (ne) volimo.

Nogiranje 'Latinice' s HTV-a objašnjeno je time da se 'format istrošio' i da je 'vrijeme za nešto novo'. Sada ispada da je 'nešto novo' - Bilić. Koji bi, čini se, sa svojim ubitačno dosadnim panelkama vjerojatno preživio sve kadrovske križaljke, režime, revolucije i nuklearnu radijaciju. No, tko zna, možda je to zbog nečega i dobro. Obožavanje besmislenog kiča globalni je trend: Eurosong, Chuck Norris, festivali trash filmova, reality showovi, narodnjaci… Zašto bismo mi, Hrvati, zaostajali? Uz hrvatsku dance-glazbu devedesetih, političko kič-novinarstvo Branimira Bilića naš je najjači adut za ulazak u tu svjetsku riznicu parizer-estetike. Pa ćemo ovom prilikom njegovu reinkarnaciju u latiničnom terminu i veteransku otpornost objasniti tom malom, veselom trash-fenomenologijom. Iz jednostavnog razloga što je takvo objašnjenje manje depresivno nego spominjanje neumorne pristranosti i poslušništva javne televizije u Hrvatskoj.