KulTurist

OGNJEN SVILIČIĆ

'Slučaj Luke Ritza potakao me na snimanje novog filma'

Redatelj u intervjuu priča o snimanju filma 'Dva sunčana dana' te suradnji sa slavnom Sylviom Kristel i prerano preminulim snimateljem Vedranom Šamanovićem

'Dva sunčana dana' u jednom su trenutku bili najzanimljiviji filmski set u Hrvatskoj. Razlog je bila Sylvia Kristel, glumica koja je obilježila sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća likom Emmanuelle. Danas je to žena s drugim interesima, a zanimljivo je da i redatelj Ognjen Sviličić donekle napušta poetiku na koju smo kod njega navikli i okreće novu stranicu u vlastitoj karijeri.

Ognjen Sviličić je svakako najpoznatiji kao redatelj 'Armina' i 'Oprosti za kung fu', no oni koji čitaju odjavne špice znaju da bez njegovog scenarističkog doprinosa ni filmovi 'Metastaze' ili 'Što je Iva snimila 21. listopada 2003' ne bi izgledali jednako (uspješno). Referentnih je točaka dovoljno, okrenimo se suncu i oblacima.

'Dva sunčana dana' imaju strane turiste, hrvatske domaćine i čitav niz odnosa među njima. Što je bilo teže napisati, a potom i režirati, strance ili domaće?
Bilo je teže režirati strance ne zato što su stranci, nego zato što su iz sasvim drukčijih glumačkih škola. Imali smo staru školu, pa američkog glumca, talijansku glumicu. Netko od njih bi morao duboko zaviriti u sebe da pronađe motivaciju, dok bi netko drugi računao na instinkt. Na setu je bio pravi cirkus različitih glumačkih pristupa. To sve staviti u jednu cjelinu bilo je dosta teško.


Film vam se može pohvaliti uistinu internacionalnom glumačkom postavom. Kako je tekao casting, koliko je trajao i gdje?

Casting je bio dosta uvjetovan budžetom. Bristola Pomeroya sam našao preko interneta i onda sam slučajno baš bio u New Yorku negdje u tom razdoblju, pa smo se sreli i napravili audiciju u mojoj hotelskoj sobi. Sylviju Kristel sam upoznao na festivalu u Nizozemskoj. Mayu Sansu, Christian Marina, kao i još dvojicu francuskih glumaca, našla je i uspjela ih privoljeti da igraju Janja Kralj, naša koproducentica.


Kako je bilo s komunikacijom na setu, je li jezik predstavljao barijeru? Koliko ste kao redatelj dobili ili izgubili takvom multinacionalnom filmskom ekipom?

Dobio sam puno. Problem nije bio jezik, nego Velebit i njegove ćudljive vremenske promjene.


'Dva sunčana dana' odvijaju se na Velebitu. Koliko je složeno bilo stvoriti filmski set na toj planini? Kako je tekao tehnički dio produkcije?
To morate pitati Damira Terešaka, producenta i sjajnu ekipu iz organizacije. On se zbilja namučio, ali na kraju je uspio sve jako dobro posložiti i uspjeli smo snimiti. Na planini se vrijeme mijenja svaka dva sata, ja to nisam znao, pa me malo iznenadilo. Sljedeće filmove snimam u Zagrebu, ljeti.


'Dva sunčana dana' su i nažalost vaša posljednja suradnja s prerano preminulim Vedranom Šamanovićem. Koliko je ovo njegov film? Kako ste postavljali kadrove i uopće kako je tekla vaša profesionalna i osobna suradnja?

Ovo je bila naša najbolja suradnja. Ovo je, nakon studentskih radova, film u kojem smo najviše uživali. Ja bi postavio glumce, Šaman je snimao iz ruke i radio s njima. Bilo je zanimljivo, istovremeno bismo obojica radili s glumcima, on bi im govorio gdje da stanu, a ja što da rade. Bilo je jako intenzivno.


Iz Pule se u pravilu ne vraćate bez poneke nagrade. Što mislite, koji su glavni aduti 'Dva sunčana dana'?
Ne znam, film je dosta kompaktan, igra se sa žanrom, ali nije baš festivalski film. Drukčiji je od onoga što sam prije radio. Nisam siguran da će dobro proći na festivalima.


Uobičajeno posljednje pitanje o projektima u nastajanju kod vas je vrlo određeno. Odobreno vam je financiranje filma 'Mirni ljudi'. Tko su mirni ljudi?
Mirni ljudi su otac i majka koji su dosta staromodni i onda im se dogodi to da njihovog maloljetnog sina prebiju na ulici i oni ne znaju što napraviti. Policiju i doktore nije previše briga. Roditelji to trpe dok ne polude.


Kad govorimo o maloljetničkom nasilju, nužno se prisjetiti Luke Ritza. Koliko ste scenarij 'Mirnih ljudi' utemeljili na tom tragičnom slučaju?

Moj novi film nije o maloljetničkom nasilju, nego o roditeljima koji se ne snalaze u svijetu u kojem živimo i o raspadu jedne obitelji. Taj je film obiteljska drama s nešto humora, ne bazira se na slučaju Luke Ritza, iako me je taj slučaj potakao. Mene zanimaju odnosi među ljudima, a oni su često obilježeni nečim što se događa u društvu, bio to rat ili maloljetničko nasilje ili turistički izlet.

Mislite li da hrvatski film prati hrvatsku stvarnost? Preciznije, prati li je dovoljno brzo?

Mislim da je dobro da filmovi govore o stvarima koje se događaju sada, ali nisam pristalica snimanja filmova kojima je tema isključivo neki društveni događaj. Ti filmovi nikada ne mogu biti uspješni. Filmovi koji iskoriste društveni događaj kako bi nam kazali nešto o našim životima i našim odnosima, e to su filmovi koje volim. Recimo, 'Donnie Brasco' govori o mafijašima iz New Yorka i osobno nemam nikakve veze s njima, a opet su mi ti likovi bliži od likova iz nekih hrvatskih filmova. Želim reći da je bitno da su likovi živi, mislim da zbog njih ljudi gledaju filmove.

Više o ovogodišnjim filmovima pročitajte na službenim stranicama Festivala igranog filma u Puli.