Jedan od bisera ovogodišnjeg programa festivala ZagrebDox jest i dokumentarni film 'Videokracija' (Videocracy), prošlogodišnji hit s venecijanske Mostre, priča o tome kako je kontrola televizije i prodaja snova celebrity kulture dovela Berlusconija na vlast i započela novu 'kulturnu revoluciju'
'The Revolution Will Not Be Televised', pjevao je legendarni
Gill Scott-Heron još 1971. godine, ali da je prije toga malo bolje čitao
Orwella, znao bi da je u krivu – pojam videokracije upotrebljava i
John Kifner, novinar The New York Timesa, kada opisuje rumunjsku revoluciju i smaknuće
Ceausescua, 'prvu revoluciju emitiranu uživo na televiziji'.
No opet, Scott-Heron u neku ruku i jest bio u pravu – nova revolucija nije samo na televiziji, nova revolucija
jest televizija, a ta je revolucija, kako je opisuje i redatelj dokumentarnog filma 'Videokracija', zapravo nova 'kulturna revolucija', prisutna gotovo posvuda, ali s fascinantnim, gotovo šizofrenim simptomima naglašenima u modernom talijanskom društvu, simptomima koji imaju tendenciju zaraziti i svoju okolinu, a kojoj, vidi vraga, pripada i Hrvatska. Ta nova, digitalna, zaglupljujuća i šarena, plesom, smijehom i golim poprsjima vođena revolucija možda nije toliko okrutna kao
Maova kulturna revolucija u Kini šezdesetih, ali je gotovo identično antiintelektualna i dovoljno brutalna u svojoj virtualnoj ponudi snova narodu koji uvijek nasjeda na iste trikove.
O takvim sanjarima, samoj revoluciji i njezinim glavnim akterima, na čelu s robespjerovskim šampionom privatne televizije
Silvijem Berlusconijem, biznismenom koji se obogatio trgovanjem snovima i preko njih došao do pozicije moćnog autokratskog premijera Italije, govori upravo dokumentarac 'Videokracija'. Berlusconijeva korporacija Mediaset je od sedamdesetih, kada je počela s borbom za kontrolu medijskog prostora, do danas izrasla u najveće komercijalno televizijsko carstvo u zemlji, a sve pomoću serviranja zlatnog recepta jeftine golotinje, jeftinog realityja i jeftine glazbe, koktela koji je hipnotizirao naciju i doveo do toga... pa, do toga da uopće glasa za jednog Berlusconija.
Sve je to Erik Gandini, švedsko-talijanski redatelj i autor nekoliko drugih sjajnih, proslavljenih angažiranih dokumentaraca ('Gitmo', 'Surplus: Terrorized into Being Consumers'...), savršeno oslikao u svom remek-djelu, bez propovijedanja i jahanja po kičmi situacije, usmjerivši kameru prema subjektima koji govore sami za sebe – od anonimnih djevojaka koje su spremne na sve za nekoliko minuta života u malom ekranu preko beskrupuloznog reality mogula Lele More (ujedno i hodajuće kontradikcije – čovjeka opsjednutog bijelom bojom i Mussolinijem u isto vrijeme!) pa sve do tabloidne ikone Fabrizija Corone, modernog Robina Hooda, kako se osobno voli predstavljati, koji krade bogatima i daje – sebi. Ovaj makijavelistički paparazzo najbolji je primjer vuka u šumi videokracije, baš onako kako je jedan Ricky Canevali zapravo nevina ovca, ostarjelo vječno dijete koje ganjajući televizijsku minutažu i nedostižnu nacionalnu slavu cijeli život provodi vježbajući kung fu i oponašajući Rickyja Martina, ipak ne uspijevajući pobjeći od života u sivilu nekog od talijanskih urbanih kvartova, u društvu posesivne majke i jednog, ali itekako vrijednog – TV ekrana.
Zabranjen trailer
Talijanske tv postaje RAI i Mediaset odbile su prikazivanje trailera za film Videocracy, u nadi da će time umanjiti interes tamošnje publike za film. Trailer, koji uključuje prikaz statistike o slobodi medija u Italiji, nije se svidio udarnim talijanskim tv postajama jer je uvredljiv i ugrožava Berlusconijevu reputaciju, kako je obrazloženo u pismu redatelju Gandiniju.
Osim toga, 'Videokracija' uz analizu konteksta uspona samog Berlusconija na poziciju dežurnog 'videokrata', kralja manipulacije i prodaje imidža naciji gladnoj kruha i igara, donosi i snimke Coronine bivše supruge Nine Morić, koje je Fabrizio osobno snimio skrivenom kamerom tijekom brakorazvodnog cirkusa, kao i suludi kolaž inserata iz talijanskog TV programa i onoga što se zapravo događa iza kamera, a što bi još do jučer izgledalo potpuno nevjerojatno svakome tko nije odrastao u onim dijelovima Hrvatske čije antene hvataju komercijalnu talijansku televiziju.
Danas to više nikome ne izgleda nevjerojatno, jer videokracija nove hrvatske kulturne revolucije itekako je slična talijanskoj današnjici – beskrupulozni političari rade što žele, dok se narod živcira oko trivijalnosti, živeći u uvjerenju da se država vrednuje sportskim uspjesima, a osobno postignuće u pojavljivanju pred TV kamerama s dubokim dekolteom. Utoliko je 'Videokracija' ne samo zanimljiv cirkus iz susjedne nam države, već i zabrinjavajući podsjetnik na to tko smo i kuda idemo, ne samo kao nacija, već kao vrsta.