REZIME 3. VFF-a

Hoće li vukovarski šlep otplutati prema Sarajevu?

31.08.2009 u 13:36

Bionic
Reading

Ako je film umjetnička interpretacija fragmenata stvarnog života, onda je znakovito to da Sarajevo i Vukovar, gradovi koji su u novijoj povijesti pretrpjeli najveću tragediju na ovim prostorima, danas imaju jake filmske festivale. No dok etablirani sarajevski uz vrhunski program plijeni i glamurom, njegov vukovarski mlađi brat osvaja skromnošću i ležernošću

Iako su na Vukovar film festivalu nagrade u drugom planu, priznanje 'Tulumu' Dalibora Matanića, kratkom filmu čija radnja je smještena upravo u Vukovar, predstavlja svojevrsnu poetsku pravdu. Petnaestominutna skica spore podunavske svakodnevnice i bezizlaznog poslijeratnog bluesa priča je o gradu kojega većina prosječnih Vukovaraca nije svjesna. Koliko god im bilo drago vidjeti kadrove koji ih svakodnevno okružuju u efektnoj fotografiji Branka Linte, napuštajući projekciju, domaći će sredovječni bračni parovi ipak uvrijeđeno mrmljati u bradu kako se grad ne može svesti na mladež koja dane provodi uz alkohol, marihuanu, roštilj i tek pokoju kroza zube procijeđenu rečenicu, kako ga portretira Matanić.

Razlog ovakvom stavu je činjenica da Vukovaru nedostaje događaja poput festivala koji je u pet dana na ulice izvukao tisuće građana, tijekom ostatka godine prikovanih uz televizor i zaokupljenih palanačkim tračevima i posvemašnjom besperspektivnošću. Festival je na površinu izbacio i još jedan fenomen – medijski poticane međunacionalne tenzije ustupile su mjesto novoj gradskoj klasnoj podjeli.

Publika na dunavskom nasipu
'URBANI' I 'ZNATIŽELJNI' VUKOVAR

Vukovarci su se tijekom ovih pet dana, umjesto na Hrvate i Srbe, dijelili na 'urbanu' kastu te, nazovimo je pristojno, publiku od općeg interesa. U prvu skupinu spadaju pretežno novinari, aktivisti nevladinih udruga i kulturnjaci, tj. ekipa koja ide u kino i kad je kiša pa na šlepu nema projekcija. Druga, pak, skupina pokriva sve od mladih bračnih parova s djecom, gospođa u godinama, preko besperspektivne mladeži nalik onoj iz Matanićeva filma koja se zagrijava za večernji izlazak na dunavski brod gdje cover bendovi drve po Deep Purpleu i AC/DC-ju, pa do lokalnih alkoholičara s thompsonovskim križevima koji žicaju za pivo u dvolitrenim bocama i lascivno komentiraju kad na napuhanom platnu vide golotinju.

Za krvnu sliku Vukovara kao najdramatičnije priče novije hrvatske povijesti upravo je ključno integriranje ove druge skupine – njezino kampiranje na dunavskom 'bentu' tijekom svih projekcija, ma kako arty ili groteskni filmovi bili, najveći je dobitak festivala. Oni koji su uistinu htjeli kupili karte za šlep, po simboličnoj cijeni od 10 kuna za projekciju, 'zakazali su' jedino na hrvatskoj premijeri Almodovarovih 'Slomljenih zagrljaja', kad su organizatori zbog kiše morali 300 prodanih karata reducirati u prostor kuće nobelovca Lavoslava Ružičke sa 205 sjedalica, a nekim čudom je ipak ostalo slobodnih mjesta.

Simpatične filmiće u kojima lokalni 'likovi' predstavljaju filmove prije projekcije snimio je direktor festivala Igor Rakonić
FESTIVALSKI TURIZAM

Novu dimenziju dala je i skupina 'festivalskih turista', koja je gradu dala šarmantan kozmopolitski štih. Za razliku od njemačkih ili američkih bogatuna u zlatnim sedamdesetima koji krstare Dunavom, privežu brod u Vukovaru, natrpaju se u autobuse i odu se diviti đakovačkoj katedrali, gosti festivala  danima su se kupali na dunavskom otoku do kojeg su ih besplatno prevozili lokalni ribiči, uživali u domaćoj gastronomskoj ponudi i time pomogli ostvarenju cilja organizatora da cijeli grad živi za festival.

Ovom se ambicioznom cilju na deklarativnoj razini pokušala priključiti i novoizabrana lokalna uprava na čelu s gradonačelnikom Željkom Sabom, koji brižljivo gaji imidž 'gradonačelnika-građanina' po uzoru na stranačkog kolegu i gurua Milana Bandića. Simpatično je vidjeti gradonačelnika kako se pet dana šeće gradom u festivalskoj majici, kupa se i čavrlja s gostima festivala. No njegove najave o brendiranju festivala u smjeru cjelonoćnog tuluma nalik onima sarajevskima (kojima je, gle čuda, ove godine paradirao upravo Bandić) donekle su potonule u Dunav – većina gradskih kafića ipak nije radila do dva ujutro kako je Sabo najavljivao, a konobari su već nakon završetka posljednje projekcije (oko jedan iza ponoći) trenirali slavonski smisao za humor odgovarajući gostima da 'ovako kasno ne bi ni Boga oca služili'.

No kako je i članica žirija Nina Violić ustvrdila, na ovom su festivalu najvažniji filmovi. Za razliku od bezbrojnih hrvatskih festivala kod kojih su rasporedi projekcija toliko kaotični da ponekad imamo dojam da se organiziraju samo radi popratnog programa, vukovarski festival uistinu nudi ono najbolje iz podunavskih zemalja, a u 'nepodunavskom' programu nudi kvalitetne filmove velikih imena tek tjedan dana nakon njihovih regionalnih premijera (opet sarajevskih).

Ovakav koncept, uz prekrasnu lokaciju šlepa (za koji organizatori kažu da će iduće godine biti dvostruko veći), nudi festivalu solidan razvojni potencijal, no ipak se nadamo da će zadržati nepretenciozan karakter, bez holivudiziranja koje Sarajevu možda stoji, no Vukovaru smeta.