Psi laju, karavane prolaze, ali Underworld ne idu nigdje – nakon gotovo 30 godina na sceni, nekoliko poluraspada i ponovnih okupljanja te šake klasika plesne glazbe devedesetih (predvođene nezaboravnim albumima 'Dubnobasswithmyheadman' i 'Second Toughest in the Infants'), evo ih ponovo s albumom koji podsjeća na stare dane, no nije retro, ne jaše na revivalu devedesetih, već nastavlja postojati i oduševljavati u svojoj, jedinstvenoj niši – 'Born Slippy' ionako je bio izuzetak korišten kao soundtrack za svaki party od 1996. naovamo, no pjesme koje su donijeli na svom prvom albumu nakon tri godine podsjećaju na sve meditativnije dimenzije njihove karijere, iako se u osnovi radi o mješavini eteričnog, romantičnog i mračnog, koliko euforičnog i optimističnog u isto vrijeme.

Za taj je koktel zaslužna i činjenica da su na 'Barkingu' radili ne samo Karl Hyde i Rick Smith, koji su napisali svaku stvar, već i drugi razvikani, ponekad i mlađi, 'svježiji' čarobnjaci za miksetom i gramofonima, u čije su studije poslali materijal na 'dodatnu produkciju' – kao što su iransko-američki techno DJ Dubfire, drum'n'bass DJ High Contrast ili Paul van Dyk, njemačka trance ikona. Već ovaj mali popis govori o tome koliko je 'Barking' žanrovski šarolik, no opet i homogen, povezan jednim tonom raspoloženja i Hydeovim vokalima koji su gotovo sveprisutni u tih desetak odabranih pjesama, s prosječnim trajanjem od pet i pol minuta. Što 'Barking' opet stavlja između klasične elektroničke partijane i pop albuma za puno 'prošireniju' uporabu.

Album tako otvara 'Bird 1', s Dubfireom na produkciji, a koja zvuči kao Tangerine Dream u house remixu za noćnu vožnju i kljucanje; slični pristup Dubfire je imao i na 'Grace', još jednom komadu tuc-tuca koji instrumentalno zvuči kao da je izišao iz sedamdesetih, a vokalno kao iz Lapidarija osamdesetih. 'Always Loved A Film' (dodatna produkcija by Mark Knight & D. Ramirez) ona je vrsta indie elektronike koja Underworld približava receptu novih genijalaca iz mančesterskog benda Delphic, dok suradnja s High Constrastom u ljetnom singlu 'Scribble' završava tek na zaraznom, ali svejedno been there-done that drum'n'bass komadu (njegova druga stvar 'Moon In Water' puno je zanimljiviji spori electro-pop).

Na 'Hamburg Hotelu' su radili Appleblim & Al Tourettes, no rezultat nije dubstep, kako bi se očekivalo od ovih imena, već čudan ambijentalni techno/broken beat instrumental; 'Between Stars' još je jedan vokalni electro koji može stajati i na albumu Depeche Mode, kada bi potonji bili malo više orijentirani na plesnu scenu, a ne na pop i rock fanove koji vole posoliti život elektronikom, dok 'Diamond Jigsaw' s van Dykom stvarno ne zvuči kao očekivani susret van Dyka i Underworld – gitare, melodije, indie vokal i beat očajnički zovu pažnju radija, a ne rejvanja. Što tek reći na 'Louisiana', klavirsku baladu na kraju cijele... balade?

Koktel je tako, u konačnici, doslovce sastavljen od svega i svačega – srećom, uz pokoju rupu na putu, većina 'svačega' dovoljno je zanimljiva da Hydea i Smitha još uvijek ne otpišemo.

Ocjena 7.5 / 10

Izdavač: Cooking Vinyl