Glazba POP-BIONIKA

Lady Gaga i Aguilera - nove seksi robotice

Lady Gaga, Christina 'Bionic' Aguilera, Janelle 'R&B kiborg' Monae, pa dijelom i nova inkarnacija Kelis, svojim nam imidžom sugeriraju kamo dalje danas, kada je Photoshop već obavio svoj dio pretvaranja celebrityja u fiktivne likove – dalje u budućnost, u kojoj seksipil od krvi i mesa nadopunjuje 'seksipil' metala, šarafa i čipova

Barem joj jednu stvar moramo priznati – pionirska dostignuća. Jest da su temeljena na retro elementima i da je većinu stvari u svom ranom, izvornom i ne toliko nabrijanom obliku već odradila cijela kohorta pop zvijezda osamdesetih, onih godina kada se futurizam po prvi put uvukao u mainstream tako da od njega niste mogli pobjeći, od frizura preko odjeće do estetike naslovnica albuma i glazbenih spotova novog medija MTV-ja. No Lady Gaga je to vratila natrag, na krilima nostalgije za osamdesetima koja u popularnoj kulturi 21. stoljeća nikako da netko konačno podreže, pojavivši se na sceni kao mješavina plesačice iz futurističkog kabarea, kiborga i bića s drugog planeta, s ludim haljinama, maskama, izolirkom na bradavicama i komadima morske faune na glavi. Nešto poput dive Plavalagune iz 'Petog elementa', samo s manje glasa, ali jednakim brojem pipaka koji iskaču sa svih strana poput produženih udova što ne služe dodatnom držanju mikrofona, ali doprinose estetici spektakularnog kič-nastupa.
Kelis 'Acapella'


A onda se pojavila prva 'prava bionička žena', ne toliko moćna kao Michelle Ryan iz istoimene, tri godine stare televizijske serije Davida Eicka, ali zato pedantno prilagođena glazbenom svijetu. Christina Aguilera i njezin album 'Bionic' odvode recept korak dalje, pa je tako bivša teen pop ikona, koja je u karijeri već napravila nekoliko radikalnih zaokreta, od pornodive koja se u spotu trlja s oba spola zategnuta u kožnati assless chaps do platinaste dive 50-ih koja propovijeda apstinenciju od predbračnog seksa i natrag, za svoju inkarnaciju u 2010. izabrala upravo SF. Počevši od naslovnice s ilustracijom omiljenog joj grafiti umjetnika D Facea, koji je polovinu njezinog lica presjekao i leonardovski otvorio pogledima fanova, ne bi li oni saznali da se ispod kože, umjesto krvi, mesa i kostiju, zapravo nalazi elektrotehnički labirint metalnih glasnica i mreža prijenosnika zvukova gotovo pa skinutih s nacrta tokijskog laboratorija za robotiku Jouhou System Kougaku. Sama Aguilera ima svoju definiciju bionike za potrebe ovog albuma i novog vizualno-glazbenog preporoda, objasnivši da pojam označava 'super elektronički nabijenu ženu uzbuđenu zbog budućnosti', dodavši da su žene u osnovi 'superljudi, rađamo, dajemo život... u isto vrijeme radimo, podižemo obitelj'. Njezino je objašnjenje, dakle, pomalo 'organsko', onako kako je to njezina glazba prestala biti, po prvi put posve oslonjena na electro hi-tek.

Zbog svega toga optužuju je da kopira Lady Gagu, no Aguilera je sama priznala da svoj imidž stvara tako što kopa po magazinima i slaže kolaže, kompilira utjecaje onako kako joj odgovaraju – možda je i nije imenovala, ali tko to u zadnjih godinu do dvije visi na stranicama gotovo svakog popkulturnog magazina na svijetu ako ne Lady Gaga?

promo

Proces se čini izokrenut naglavačke, ali za današnje prilike više ništa nije naopako pa tako ne treba čuditi to što Christina otvoreno priznaje da prvo slaže kolaž novog imidža, a tek onda na temelju njega stvara novi zvuk, glazbu, pjesme koje bi trebale biti komplementarne 'spiki' koju je stvorila za novo rođenje. A majka novog rođenja, barem kada je zvuk u pitanju, nije bila Gaga, kaže Aguilera, objasnivši: 'Glavni razlog mog futurističkog izleta jest to što sam sa 15 godina bila strašno inspirirana Prodigyjem... znala sam već tada da želim napraviti ploču koja će zvučati futuristički.' Iskreno, šteta što 'Bionic' ne zvuči kao 'Music For The Jilted Generation', koji je bio aktualan onda kada je ona gazila po pubertetu kao skoro-pa-bivša Disneyjeva zvijezda, no bionički zaokret Christine Aguilere, ali i ostalih segmenata današnjeg popa koji kreću od hi-tek imidža na temelju kojeg pokušavaju prodati hi-tek glazbu, samo je savršen mamac za društvo koje se više uzbuđuje oko novog iPhonea, nego oko BP-ove ekološke katastrofe; cyberpunk je konačno postao cybermainstream, nekoliko desetljeća nakon što je William Gibson sanjao novo digitalno doba, misleći istodobno da konačno i živi u njemu. No budućnost je sada, a celebrityji koji ionako nikada nisu bili stvarni – ali su u eri Photoshopa to postali još manje – postaju još više 'fejk', poput kiborga kojima CG utopiju kvari jedino zli paparazzo skriven u obližnjem grmu, spreman uhvatiti bore, prištiće i celulit s kojima šarafi, žice i plastika ciljanog imidža (još uvijek) nemaju problema.

Janelle Monae odlazi u konceptu još malo dalje, objavivši upravo konceptualni album 'The ArchAndroid (Suites II and III of IV)', koji je zapravo tek dio velikog, ambicioznog SF serijala u četiri nastavka, a na kojem nas kroz glazbenu mješavinu svega na potezu od soula, hip hopa, funka, electra, rock and rolla, popa i onog što vole nazivati sci-fi R&B-jem upoznaje sa svojim alter egom, kiborgom po imenu Cindi Mayweather. Inspirirana 'Metropolisom' (1927) Fritza Langa i 'Blade Runnerom' (1982) Ridleyja Scotta, Janelle kroz avanture Cindi Mayweather, mesijanske figure u zajednici androida Metropolisa, policijskoj državi/distopiji budućnosti, gradi i vlastiti imidž eklektične, po Aguilerinoj definiciji bioničke, 'elektronički nabijene žene uzbuđene zbog budućnosti', s također iznimno velikim naglaskom na vizualnom, počevši od naslovnice 'The ArchAndroida', na kojoj pozira kao moderna, afrocentrična i nešto živahnija, seksipilnija verzija Rotwangove Marije iz 'Metropolisa'.

Janelle Monae feat. Big Boi 'Tightrope'
Posljednja koja je uskočila u ovaj vagon (ili bolje reći u kupe space shuttlea) jest Kelis, koja je na svom petom albumu također, vidi vraga, odlučila napraviti zaokret ka 'gagastom terenu', ne samo u promjeni imidža, već i u radikalnom odmaku od R&B-ja ka houseu, electru i tzv. elektronici, ostavivši se Neptunesa u korist Davida Guette i Bennyja Benassija te imidža vrckave geto-princeze u korist onog nubijske kraljice iz 22. stoljeća, uz veliku pomoć modnog fotografa Johna 'Rankina' Waddella.

Iako je 'Flesh Tone' glazbeno svakako intrigantniji i zanimljiviji od Aguilerinog 'Bionica', čini se da  je Kelis ipak inicijalno krenula starim putem, tj. prvo od pjesama, a onda na imidž, što ovih dana kao da nije pretjerano pametno. Jer misliti da je danas za uspjeh dovoljno imati dobre pjesme i nekoliko zgodnih fotki jest isto kao i misliti da Terminatora usporava hrđa ili da Supermanu smeta turbulencija.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više