Na početku posljednjeg dana T-Mobile Inmusica na centralnoj pozornici Tmobile nastupila je trip-hop vila Martina Topley Bird. Ova ljepotica nježna glasa, najpoznatija po suradnjama s lanjskim gostom Inmusic festivala Trickyjem i večerašnjim glavnim zvijezdama Massive Attackom zagrebačkoj se publici ovaj put predstavila u solo izdanju, okružena raznim instrumentima i elektronskim pomagalima, uz udaraljkašku pratnju slikovitog ninje (da, čovjek je zaista bio obučen u ninju!). Nepopularan, raniji termin koncerta bio je razlog što su njezinu intimističkom, ali i vrlo simpatičnom i iskrenom nastupu prisustvovali tek rijetki gosti festivala, možda tek njih stotinjak. No činilo se da to Martini nije previše smetalo pa je svoj nastup odradila vrlo posvećeno, kao da pjeva za grupu svojih dragih prijatelja.

Središnju su pozornicu nakon Martine preuzeli hvaljeni kanadski indie rokeri Broken Social Scene čiji se dolazak u Hrvatsku u krugovima fanatičnih obožavatelja dugo očekivao. Veseli kolektiv kojeg predvode Kevin Drew i Brendan Canning ispunio je očekivanja i potvrdio kultni status kod vjerne publike energijom nabijenim gitarskim rockom koji su na nekim pjesmama dodatno ukrasili duhačkom sekcijom. Vrlo simpatičan bend, čiji su se članovi nakon nastupa ostali družiti s publikom na festivalu, možda bi bolje pristajao u neki zatvoreni, nešto intimniji prostor, pa se nadamo da ćemo ih ponovo vidjeti u nekom takvom izdanju.

Šareni gong, cijevi za izbacivanje konfeta, gomila ljudi odjevenih u narančasta radna odijela koji dolaze na pozornicu uz glazbenu podlogu rastućih kakofonično distorziranih zvukova i pjevač Wayne Coyne u velikoj lopti napunjenoj zrakom. Uz aparate za dim, ogromne šarene balone i eksploziju konfeta lopta se zakotrljala u publiku i time označila spektakularan početak koncerta legendarnog benda The Flaming Lips. Čak i najtvrdokorniji cinici koji su se slučajno zatekli na festivalu nisu mogli ostati ravnodušni savršenom i psihodeličnom scenografijom te se publika ubrzo spontano povezala u plesnoj ekstazi. Uslijedio je tripoidni nastavak koncerta u kojem su indie rokeri odlično kombinirali pjesme s novog albuma 'Embryonic' sa starim hitovima, u kombinaciji s razdraganim narančastim statistima na stageu i Coyneovom neumornom energijom.

Dok su se nizale divne 'The Fear', 'She Don't Use Jelly', 'The Yeah Yeah Yeah Song', 'I Can Be a Frog', činilo se kao da Coyne otvara portal u neki drugi svijet. Njegov 'kozmički' trud nagradio je i izlazeći mjesec dodatno obasjavši neodoljivo žive članove benda i publiku posutu oblacima konfeta i čarobnim prahom iskrenih, emotivnih izvedbi.

Nažalost, Coynova interakcija s publikom upadala je povremeno u neizbježnu zamku trivijalizacije pa bi osjetljiviji sasvim dobro prošli i bez njegove lamentacije o Georgeu Bushu. No zahvaljujući opijajućoj atmosferi i snolikim glazbenim dionicama, sve mu je na kraju oprošteno. Publika je najbolje reagirala na akustičnu obradu sjajne 'Yoshimi Battles The Pink Robots' i 'In The Morning Of The Magicians' s istog albuma. Ipak, do potpune kulminacije i prepuštanja magiji glazbe došlo je uz katarzičnu himnu 'Do You Realize??'. Nakon toga, svi su se pomalo razišli bez pretjeranog očekivanja bisa budući da ništa što bi uslijedilo ne bi moglo nadjačati impresiju zadnje pjesme.

Čak i oni koji nisu fanovi jednog od najcjenjenijih i najprogresivnijh bendova današnjice, uživali su u vrhunskom scenskom doživljaju koji će na sljedećim festivalima biti teško ponoviti. Stoga, teško je opisati kako su zvučali i djelovali The Flaming Lips na zadnjoj večeri festivala. Možda bi njihov nastup bilo najbliže usporediti s osjećajem zaljubljenosti: zaneseni ste, osjećate se kao da možete pobijediti svijet, čini vam se da je atmosfera intenzivnijih, začinjenih boja i oblika, ljudi su optimističniji i skladni pa čak i ako prebrzo prođe, uvijek ćete s nostalgijom pamtiti taj doživljaj stvarnosti.