Glazba NORAH JONES

'The Fall'

Norah Jones više nije dežurna jazz-pop atrakcija kulturnog mainstreama – uhvatila se gitare, zaljubila u glazbu Toma Waitsa i zazvučala kao indie prvoborka iz devedesetih!

Onoga trena kada je Norah Jones izjavila da će joj novi album biti više fokusiran na gitare, a manje na klavirske balade te da ju je za ovaj audio zaokret inspirirao njezin najdraži album svih vremena – 'Mule Variations' Toma Waitsa, potpisnik ove recenzije počeo je sliniti po tastaturi i čekati 'The Fall', nadajući se da će konačan izlazak pjesama iz zvučnika ispuniti barem dio očekivanja.

I? Pa, album jest pomalo drugačiji nego što bi se dalo očekivati kad kažete 'gitare' i 'Tom Waits', jer Norah ipak nije postala P.J. Harvey niti je ovo alt-rock s kojim su se razbacivale neke najave – no očekivanja su svejedno ispunjena, jer iako je to i dalje Norah Jones, s istom poetikom i emocijom, samo s drugim studijskim oružjem, to su i dalje lijepe, dobre, a ponekad i sjajne pjesme.
'Back To Manhattan'


Nova Norah Jones, dakle, nije alternativna rock fajterica koja želi glavom bez obzira pobjeći od salonskog jazza i publike mediokriteta s kojom se, ako je suditi po intervjuima i reakcijama na svoju post-Grammy mainstream slavu, nikada nije pretjerano dobro osjećala. Na kraju krajeva, vjerujemo joj da je uvijek radila ono što je i kako htjela, ali to se posebno čuje na novom albumu, gdje zvuči kao jedna od heroina ženskog baladnog indie popa i rocka devedesetih, a dijelom i kao 'neka nova' Feist, posebno u pjesmama 'Chasing Pirates' i 'Even Though' na samom početku albuma, koje bi vrlo lako mogla biti bonus trackovima na 'Let It Die', recimo.

Ljubav prema Tomu Waitsu rezultirala je time da se Norah oboružala njegovim suradnicima – za producenta je odabrala Jacquirea Kinga, koji je osim s Waitsom radio i s Kings Of Leon, a King joj je pomogao i da okupi novi bend na čelu s proslavljenim gitaristom Marcom Ribotom, još jednim Waitsovim stalnim suradnikom. O tome kako 'The Fall' zapravo zvuči govori i to da na njemu sviraju osobe koje su dosad radile s Beckom, R.E.M., Elvisom Costellom, Erykah Badu... Kao i Ryan Adams koji je supotpisao 'Light As A Feather', jednu od ponajboljih pjesama na albumu, uz sjajnu, bolno sjetnu odu osobnom ljubavnom prekidu 'Back To Manhattan' ili 'You've Ruined Me', koja je na neki bizaran način čak približava teritoriju Lucinde Williams.

Najkraće rečeno, ljudi koji su je slušali zbog jazz balada morat će pronaći novu ljubav u liku i djelu Diane Krall, a Norah ide dalje, natrag u devedesete, koliko i naprijed u novu fazu karijere koja, iako i dalje temeljno sanjiva, prozračna, lagana i nježna u svojim pjesmama, ipak jest nova.

Ostaje se samo nadati da ime albuma nije predviđanje njezine budućnosti.

Ocjena: 7.5 / 10

Izdavač: Blue Note / EMI

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više