Elliott Sharp's Terraplane

Nastup jednog od najzanimljivijih eksperimentalnih gitarista njujorške glazbene scene Elliotta Sharpa u četvrtak navečer u Teatru &TD možda nije oduševio, ali je svakako ostavio dojam. Sharpov blues projekt Terraplane, premda nešto slabiji od drugog dijela koncerta u kojem je nastupio jedan od najvećih gitarista džeza svih vremena, osvrnuo se barem djelomice na legende bluesa ('Blind' Willieja Johnsona, Skipa Jamesa, Howlin' Wolfa, Roberta Johnsona) igrajući se pritom s avangardnim postupcima.

Ipak, ona kaotičnost Elliotta Sharpa o kojoj se uglavnom piše, ovdje nije bila vidljiva. Zaigranost je bila predviđena, a improvizacije kao da nije bilo. Na trenutke se možda pojavila u glasu Erica Mingusa čije su vokalne dionice sezale od klasičnih blues tužaljki 'pjevača koji je sklopio pakt s vragom' Roberta Johnsona i Skipa Jamesa, do dubokih dionica Howlin' Wolfa. Ipak, Mingus u to unosi eksperimentalne elemente, igra se s glasnicama, s glasom, sa zvukovima.

Kao što bismo i očekivali od Sharpa, koji je u svojoj karijeri izdao gotovo stotinu albuma u različitim glazbenim kombinacijama stilova, i ovaj je nastup na trenutke vukao na igrokaz ili predstavu kojom dirigira maestro. Kao da nitko u bendu, ni basist, ni saksofonistica, ni trombonistica, ni bubnjar, nisu napravili nijedan pokret bez odobrenja.

Sharp je izmjenjivao mini-saksofon (koji je djelovao poput dječjeg) s električnom gitarom, a onda i s horizontalno položenom slide gitarom kojom nije dobio samo klasičan blues zvuk, nego i onaj mistični psihodeličnog rocka.

Elliott Sharp's Terraplane nije zadovoljio posjetitelje pogotovo one koji su očekivali ozbiljniju džez i blues sesiju. I dok su na trenutke djelovali kao da su na probi, a ne pred publikom, i dok je to s jedne strane bilo dopadljivo i zabavno, Sharp nas je glazbom proveo od lutkarskih igrokaza, preko kabarea, do mistično tripoidne psihodelije i sjajnog bluesa, što je na koncu ostavilo dojam površnosti.

Da je Terraplane ostao na istraživanju i eksperimentiranju isključivo s bluesom, već bi dojam bio drukčiji, a on se ponajviše srozao dolaskom žestoke džez predstave Jamaaladeena Tacume i njihove interpretacije Johna Coltranea.

Jamaaladeen Tacuma's Coltrane Configurations

Naslonivši se na izuzetno visok ritam Elliott Sharp's Terraplanea, Jamaaladeen Tacuma's Coltrane Configurations započeli su svoju koncertnu posvetu Johnu Coltraneu u vrlo dinamičnom i glazbeno razigranom susretu jazza i funka kroz melodijski sukob saksofona i bas gitare. Legendarni bas gitarist Tacuma u Zagreb je stigao s bendom odličnih i scenski ravnopravnih glazbenika koji su unijeli puno vlastite glazbene osobnosti u Coltraneove džez klasike.

Ključni pomak prema suvremenizaciji Coltraneova zvuka dao je razigranim funky ritmom sam Tacuma, koji je bio glazbeno vrlo raspoložen te je odlično prelazio iz laganog i poletnog funka u bogatiji i znatno slojevitiji jazz ritam, dok je govornim tiradama znao pasti u trivijalije i naglašeni patos.

Usprkos raspoloženosti velikog Jamaaladeena, koncertom i scenom u potpunosti je vladao izvrsni saksofonist Tony Kofi. Svojim toplim i naglašeno lirskim saksofonom unosio je gotovo opipljivu emociju u visok funky-jazz ritam. Čistog zvuka i tona bio je vrlo kontroliran te nije bježao u prazna glazbena razigravanja.

Zvuk Tacumina basa bio je ponešto nečist i 'krčio je' te je u toj buci Kofijev saksofon vrlo lako nametao vlastitu tematsku nit. Uz nekoliko sola, najdojmljiviji je bio u Coltraneovoj Atlanti, priči o pogubljenju četiri crne djevojčice, u kojoj se zvuk saksofona pretakao iz gotovo opipljivog jecaja u ljutnju i krik očajnika, sa završetkom u novonastalom buntu.

Tim Hutson bio je izuzetno energičan i silovit na bubnju te raspoložen za ritmička poigravanja poput onog u solu koji je oblikovao uz puno energije i odlične ritmičke prijelaze. Yoichi Uzeki na klaviru bio je diskretan i pomalo tih (što ide na dušu organizatorima) te je svoju ulogu sveo na atmosferičnost i pozadinski kontekst.

Za razliku od prvog koncerta, u ovom je bilo jasno da su glazbenici na sceniu potpunosti ravnopravni i s vrhunskim osjećajem za ritam pjesme teje bila prava uživancija promatrati ih kako se nadigravaju u glazbenim dvobojima, prepuštaju jedni drugima sola, obogaćuju ih diskretnim dodacima, a sve s izvrsno pogođenom mjerom.

Zaključno, Jamaaladeen Tacuma's Coltrane Configurations ponudili su nam sat i pol vrhunskog džez užitka u kojemu su stari klasik izvedbeno obogatili razigranim funky ritmovima, zadržavši mjeru i emociju u vrhunskom saksofonu.