Glazba ROBBIE WILLIAMS

'Reality Killed The Video Star'

Reality je ubio video zvijezdu, no je li Robbie Williams još uvijek živ i zdrav, barem kad je kreativnost u pitanju?

Robbie Williams jedna je od najvećih europskih glazbenih zvijezda svih vremena, fenomen transformacije boy bend otpadnika, čovjek koji je otpjevao nekoliko antologijskih singlova, održao jedan do najboljih koncerata koje sam vidio uživo (Budimpešta, prošla turneja) i objavio jedan od najboljih koncerata na DVD-u ikada (Knebworth), oborio pokoji Guinnessov rekord i ostao možda najzanimljivijom pojavom u svijetu popa, kada su intervjui i opća osobnost zvijezde u pitanju – ali u cijeloj svojoj karijeri nikada, ali nikada nije snimio stvarno odličan album.
'Blasphemy'


Pa zašto bi sada, 13 godina od starta solo pjevanja i sedam albuma nakon prvijenca, to trebao učiniti?

'Reality Killed The Video Star' je, najblaže rečeno, još jedan Robbiejev kupus, na kojem se nađe uistinu svega – nažalost, najmanje stadionskih pop himni koje su ga proslavile, nijedna nova 'Angels' ili 'Come Undone', što i jest logično, jer otkada je prekinuo suradnju s Guyem Chambersom, čovjekom zaslužnim za trpanje najpoznatijih riječi i najzviždanijih melodija u Robbiejeva usta (i ništa više od toga, zlobnici jedni!), Robbie kao da se uporno želi otarasiti 'pjesama-fenomena' i raditi jednostavno... pjesme.

Guy ovdje sudjeluje u pisanju tek jedne stvari, ali opet jedne od ponajboljih, klasične 'robijevske balade' iz raskošno orkestrirane 'božićne Rat Pack' faze, fantastične 'Blasphemy'. Ostatak materijala povjeren je u ruke Trevoru Hornu, ovdje glavnoj zvijezdi 'iza zavjese', čovjeku koji je supotpisao i evergrin 'Video Killed The Radio Star' – zanimljivo je da je upravo on, točno 20 godina nakon što je tim singlom proslavio The Buggles, poradio na produkciji 'Reality Killed The Video Star'. Super naslov, ali bilo bi još luđe da se Robbie odlučio držati izvorne ideje i nazvati ga 'Il Protagonista', he-he...

Srećom, pjesme kao što su sanjiva kontemplacija 'Morning Sun' i nježni 50's plesnjak 'You Know Me', smještene na početku niza od 13 novih stvari, odmah razvesele činjenicom da se Robbie nije posve utopio u electro-pop opsesiji koju je imao u vrijeme izdavanja 'Rudebox', a i sam je novi materijal opisao kao mješavinu 'starog Robbieja, novog Robbieja i Robbieja kojeg nitko od nas još nije upoznao' – savršen opis albuma, koji je opet šarena kompilacija žanrova i usmjerenja, ali i opet ne toliko impresivna, s oscilacijama u kvaliteti.

Dancy-elektronika je i dalje tu, u ne pretjerano lošoj, melankoličnoj poskočici 'Last Days Of Disco', kao i u nešto manje simpatičnim 'Starstruck', 'Difficult For Weirdos' ili 'Bodies', singlu koji baš i ne obara s nogu, ali kad čujete stvari kao što su 'Decaptacon' i 'Superblind' jasno je zašto je baš 'Bodies' odabran za povratnički hit – ne zato što je bolja, već zato što je ljepljivija, iako će pravim fanovima eterične balade i ovog puta, kad već nema poletnih himni za raspjevane stadione, biti razlogom za relativno pozitivnu ocjenu još jednog Robbiejevog povratka. S dobrim melodijama, standardnim komadima lirske psihoanalize i reality cirkusom te očitom odlukom da ponovo radi što i kako hoće – što je, u osnovi, dokaz da je većina toga i dalje ostala po starom.

Nije odličan, dakle, ali je dobar.

Ocjena: 6.5 / 10

Izdavač: EMI

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više