Zašto ne? Kad već životinje voze motore, poput medvjeda u kineskom cirkusu ili majmuna na uličnim feštama grada Bangkoka, a ljudi glume životinje u zoološkom vrtu Big Brothera i sličnim reality showovima u kojima IQ natjecatelja nije ništa pretjerano veći od onog u spomenute faune na tajlandskom mini-kroseru (štoviše, majmun koji balansira na dva kotača barem ima vještine koje proizlaze iz definiranih špranci ponašanja vrste), možemo izokrenuti uloge i na glazbenoj pozornici.

Pa ako smo dosad već i uživali u pojedinim vrstama glazbe u kojima bi Homo sapiens za mikrofonom zvučao poput životinja (i ne, pri tome ne mislim samo na to kako je Pero Glodić nekoć pjev Davora Gopca uspoređivao s onim 'analno silovane kokoši'...), možda je vrijeme da prištekamo 'pravu stvar' na pojačalo pa, barem kada se radi o pojedinim vrstama metala, zamijenimo režanje, grgljanje, urlanje i kreštanje ljudskog vokala s... jednakim zvukovima 'prirodnijeg porijekla'.

'Da postoji prilika izvesti ovo uživo, sada bih bio u Japanu i sjedio na milijardama dolara', objašnjava Blake Harrison, koji s drugim čovjekom Markom Sloanom i jednom papigom Waldom predvodi baltimorski death metal bend Hatebeak (ne miješati s Hatebreed, molim, iako im i logo sliči!), u kojem zahvalnu poziciju pjevača i frontmena dobiva upravo Waldo!

Hatebeak nije samo jedini metal bend na svijetu koji dio novca zgrće prodajući lik i djelo kampanjama kompanije za proizvodnju organske ptičje hrane, već i jedna od rijetkih pojava u svijetu death metala koja se otvoreno šali s glazbom koju voli: 'Mi donosimo malo smijeha u scenu koja se nije sposobna smijati sama sebi ili se prečesto shvaća preozbiljno', objašnjava Harrison, dodajući da ljubimac Waldo čak diktira cijeli kreativni proces, koji započinje snimkama njegovog kreštanja, na temelju i oko kojih se kasnije nadosnimavaju instrumentalni dijelovi. Nažalost, Walda, afričku sivu papigu, nitko nije intervjuirao, iako bi bilo zanimljivo čuti što misli o zakonodavstvu koje regulira autorska prava u mp3 svijetu (s obzirom da ne želi ići na turneju, tj. ne smije – buka bi ju dotukla) i odbija li ili prihvaća nemoralne ponude groupie djev...., ovaj, papiga.

Prvi tonski zapis ove ljudsko-životinjske umjetničke suradnje objavili su 2004. godine pod nazivom 'Beak Of Putrefaction' na etiketi Reptilian Records, s hitom pod nazivom 'God Of Empty Nest' (parodija na 'God Of Emptiness' Mobid Angel), a godinu dana kasnije uslijedio je i 'Bird Seeds Of Vengeance', na kojem su surađivali s Caninus – još jednim metal projektom u kojem pored tri čovjeka čelnu poziciju zauzimaju životinje, u ovom slučaju dva psa.

Osnovan negdje u isto vrijeme kada i Hatebeak, Caninus se definira kao 'pit bull grindcore', detahgrind bend Justina Brannana, Rachela Rosena, Colina Thundercurryja i –o, da! – dva pit bull terijera, kojima ne trebaju zakovice, kožnjaci i duga kosa da bi bili opaki. Psi Budgie i Basil sa svojim su ljudskim vlasnicima potpisali ugovor za War Torn Records i dosad objavili nekoliko izdanja (album 'Now The Animals Have A Voice' vani je od 2004), uključujući spomenuti split 7'' s Hatebeak, ali i jedan s grupom Cattle Decapitation, u kojoj ne pjevaju krave, ali su zato njihovi članovi toliko vjerni vegetarijanci da pišu tekstove o tragediji ubijanja životinja, a i cenzurirali su im naslovnicu singla koja prikazuje šaljivu zamjenu uloga, tj. kravu koja iz stražnjice istiskuje svježe probavljene ostatke ljudskog mesa.

'U svim tim death-metal bendovima pjevaju tipovi koji pokušavaju zvučati kao životinje, stoga smo odlučili ljudima dati pravu stvar. Umjesto da slušate nekog tipa koji živi u podrumu svojih roditelja, pušta kosu i pokušava zvučati kao bijesni pit bull, mi vam dajemo pravu stvar. Psi su zvijezde. Mi smo samo anonimna, potrošna ljudska bića', objašnjava Brannan, inače predvodnik i hc-punk benda Most Precious Blood

Budgie i Basil naučili su svoje složene vokalne uzorke predanim slušanjem glazbenih idola svojih vlasnika (Napalm Death i Cannibal Corpse), a Brannan kaže da je cijeli projekt nastao kao čista šala, koja je prerasla u ozbiljan posao onda kada je shvatio da su ljudi oduševljeni ne samo idejom, već i lajanjem i režanjem glavnih zvijezda. 'Ponudili su nam da snimimo ploču i odmah smo prihvatili', kaže Brannan i dodaje da cijela priča ipak nije ostala šalom, jer ono o čemu oni govore i pjevaju jesu 'prava životinja, vegetarijanizam, veganstvo i pokušaj promoviranja usvajanja životinja beskućnika. Cijela svrha benda jest promoviranje tih poruka, jer Budgie i Basil su usvojeni, spašeni psi.'

U međuvremenu, i u Hrvatskoj imamo nešto slično – svaki put kad Ibrica Jusić na pozornicu dovede svog četveronošca, taj Canis lupus familiaris postaje dijelom nastupa, ne baš SimonovGarfunkel ili Pageov Plant, ali svakako nešto poput životinjskog Sida Visiousa i Richeyja Edwardsa, čija je uloga u njihovim bendovima ionako bila prvenstveno kulersko-estetska i inspirativna, s obzirom da su nastupali s manje-više stišanim ili ugašenim instrumentima u rukama.

Usto, ne zaboravimo ni na to da postoji nešto što se zove Canis lupus hallstromi – pjevajući pas s Nove Gvineje, raspjevani rođak australskog dinga koji se glasa poput prehlađene Sandre Bagarić, od kojeg bi Budgie i Basil mogli nešto naučiti, kada bi jednog dana odlučili napustiti Caninus i osnovati novi, više pop projekt. Pa sad, sami presudite je li sve to skupa Darwinov san ili noćna mora...